Biblija i duhovnost

Uloga žene u Crkvi

Zagrebačka snaša

«Dakako svi ste po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu, jer svi koji ste u Krista kršteni, Krista ste obukli. Nema tu više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog, jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu.» Galaćanima 3, 26-28.

Mislim da često smetnemo tu činjenicu s uma – svi smo jedno u Kristu Isusu. Nema razlike među nama; nema povlaštenih; boljih; uglednijih, jer smo u Božjim očima svi isti. Svi smo zgriješili i svima nam je oprošteno; svi smo jednako vrijedni i ljubljeni.

«Nema tu više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog». Sve te razlike su u tadašnje vrijeme bile skoro pa nepremostive. Židovi i Grci nikako nisu išli zajedno. Židovi nisu podnosili nikog tko nije Židov i tko nije jednako tako predan izvršavanju Zakona, pa nas onda ne čudi da nisu htjeli imat nikakve veze sa poganima – ljudima koji nisu pripadnici Božjeg izabranog naroda. Farizeji, koji su se najstrože pridržavali Zakona, nisu čak htjeli dopustiti da im haljina dotakne takvog čovjeka – am ha’arec-a (narod zemlje – prosti puk). Ne bi ušli u kuću pogana niti bi s takvima trgovali. Za njih, svi su oni bili nečisti i smatrali su da u onaj dan, kada dođe Mesija i izbavi ih od rimske okupacije, te ih učini vladarima svijeta, da će pogani biti njihovi sluge ili da će pak bit uništeni. Takvo su mišljenje imali o njima. Isto tako, u to doba je bilo robova – oni su bili tretirani kao vlasništvo, kao alat, a ne kao osobu. Ako nemaš više koristi od roba mogli su odbaciti kao slomljen alat. Smatrali su čak da rob nema ni dušu. Žena je prvo bila vlasništvo oca, pa uz otkup, vlasništvo muža. Nije imala nikakva prava – nije im bila dozvoljena edukacija; nisu mogle svjedočiti pred sudom; nisu imale nikakvo pravo na imovinu i morale su biti pokorne i činiti što im se kaže. Rabini su znali reći da je bolje spaliti Toru, nego ju podučavat ženama. Žene nisu bile cijenjene i to se može razaznati i iz Židovske molitve koju su svaki dan upućivali Bogu: «Blagoslovljen si Gospode Bože naš, gospodaru svemira što me nisi stvorio poganinom; robom ili ženom».

Takav je bio stav i običaj i činilo se kao nešto nepremostivo. To su  tadašnja shvaćanja, običaji, koji su ponekad bili jako daleko od Božje volje, na koju su se pozivali.

Na samom početku Svetog pisma, u knjizi Postanka, nalazimo sljedeće: «Kad je Bog stvorio čovjeka, napravio ga je na priliku svoju; stvorio je muško i žensko. A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva – čovjek.» (…) „Čovjek će ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo.“

I muško i žensko je stvorio na svoju priliku; na svoju sliku. Ravnopravne jedno drugom – partneri. I gledajući na Stari zavjet, čak i tamo možemo naći žene kojima je, po Božjoj volji podarena vodeća uloga u društvu, zajednici.

Mirjam – proročica, koja je uz Mojsija i svog brata Aarona vodila Izraelski narod iz Egipta. Debora – proročica, koja je predvodila Izrael kao sutkinja. Hulda – proročica i Estera – kraljica koja je spriječila pokolj Židova.

Vidimo da čak i u vrijeme kada žene nisu bile cijenjene u očima ljudi, Bog im je dao vodeće pozicije; pozivao ih je kao proročice i po njima objavljivao svoju volju narodu. No, tek u Novom zavjetu vidimo radikalnu promjenu u odnosu prema ženama.

Kristov odnos prema ženama, je u tadašnje vrijeme, uglavnom odskače od običaja. On je služio i muškarcima i ženama – u svojoj službi nije uzimao u obzir spol osobe. Ozdravljao je razne žene; istjerivao zle duhove iz njih, uskrsavao od mrtvih i podučavao ih kao i muškarce. Cijelim putem su ga i žene pratile i slušale njegove propovijedi; njegovo tumačenje Pisma. U to vrijeme Pismo je Stari zavjet.  Žene su ga i financijski potpomagale. Isus Krist je imao učenice u vrijeme kada nisu imale pravo za naobrazbu i kada bi ekstremni rabin radije spalio Zakon nego žene podučavao Zakonu.

Kada je uskrsnuo – prvo se ukazuje ženama. Zamislite samo to – uskrsnuo je, i umjesto da se prvo ukaže svojim učenicima koji u strahu borave iza zaključanih vrata, On se ukaže ženama, te ih šalje da jave njegovim učenicima da je živ. I kao što znamo, nisu im vjerovali – mislili su da izmišljaju. Isus Krist je poslao poruku o svom uskrsnuću – dakle, nevjerojatne vijesti – po ženama čije svjedočanstvo se na sudu ne bi priznalo niti uvažilo, a one su bile nositelji te divne vijesti – naš Spasitelj je živ.

Krist je kroz svoju službu konstantno davao do znanja da za njega spol ne predstavlja prepreku u služenju Bogu i naviještanju Radosne vijesti. Takvim stavom nastavljaju i ostali učenici – uključujući apostola Pavla koji nije imao nikakvih problema sa time da žena vodi crkvu – iako mnogi to žele prikazati drukčije. Izvade njegove riječi iz konteksta i kažu kako je bio protiv toga da žene imaju vodeću funkciju u crkvi: «Kao u svim Crkvama svetih, žene na Sastancima neka šute. Nije im dopušteno govoriti, nego neka budu podložne, kako i Zakon govori. Žele li što saznati, neka kod kuće pitaju svoje muževe jer ružno je da žena govori na Sastanku».

Moramo znati da je ovo bio odgovor na problem u Korintskoj crkvi. Možda je i u nekim drugim crkvama bilo takvih incidenata, ali ovdje se bavi Korinćanima za vrijeme čijih sastanaka je bilo mnogo nemira. Ljudi su se pokušavali iskazati svojom vjerom, pa kad bi dobili dar govorenja drugim jezikom, svi bi u isto vrijeme na glas govorili. Ako bi i bilo nekog da tumači, ili ako je bilo proučavanje Božje riječi, žene, koje su sjedile sa djecom odvojeno od muškaraca, koje nisu bile obrazovane, najvjerojatnije su dovikivale svojim muževima da im objasne što to znači i to je dodatno remetilo red, mir i dostojanstvo bogoštovlja. Zbog toga Pavao piše da šute za vrijeme sastanka, neka kod kuće traže odgovore. Nije nigdje rekao da žene koje su upoznate s Božjom riječi trebaju šutjeti, jer im nije dopušteno svjedočenje.

Pogledajmo Pavlove suradnice koje spominje: Lidija, onda Priscila, koja je sudjelovala u poučavanju Apolona o Putu Božjem. Kod Priscile je značajno naglasiti da je po važnosti i položaju bila iznad svog supruga jer se njezino ime prvo spominje, a to je bio tada običaj da se imena po važnosti navode. Onda u pozdravima spominje svoje suradnice koje su se zajedno s njim u evanđelju borile, a to su Evodija i Sintiha. Onda spominje Apiju, pa Febu, označenu kao “poslužiteljicu” Crkve u Kenhreji, tj. Diakonos na grčkom. Tu riječ diakonos često puta koristi u opisu svoje službe; istu riječ koristi za opis Timoteja, Apolona i kao što vidimo i za ženu imenom Feba, što potvrđuje njezinu veliku ulogu u životu crkve.

Ne zaboravimo da je Filip imao 4 kćeri proročice – ako žene trebaju šutjeti na sastancima, i ne smiju propovijedat, kome bi one onda prorokovale i kako? Od početka je bilo žena koje su bile na vodećim mjestima, čak u vrijeme kada ih se smatralo nedostojnima za išta drugo nego da ugađaju svom mužu i brinu se o obitelji i kući. Teško mi je onda shvatiti zašto u današnje vrijeme još uvijek ima toliko onih koji ne žele ženu vidjeti, a kamoli slušati, za propovjedaonicom.

Mnogi misle kako su muškarci oni koji imaju autoritet, no moramo shvatiti kako autoritet dolazi od Boga – ne od čovjeka, i sigurno nije dodijeljen samo muškarcima. Bog daje autoritet onome tko mu služi – bio to muškarac ili žena – one koje je Bog odabrao te je  i pozvao; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi. Zato: Nema tu više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog, jer smo svi samo jedno u Kristu Isusu.

Završila bih ovim – ako smo jedno u Kristu, onda smo svi mi Kristovi svjedoci. Svjedoci uskrslog, živog Gospodina, kojega čekamo, s Kime želimo u vijek vjekova. Svjedoci: to je zadaća svih nas, bez obzira na to jesmo li muško ili žensko, mladi ili stari, visoko obrazovani ili ne.  (A.L.)

© reformacija.net

Rasprava

Komentari su isključeni.

WEB PAGE TRANSLATOR

arhiva