Arhiva Autora: Editor

Martin Luther: Život i nauk

Martin Luther

Malo je ljudi dobilo toliko puno: pokuda i pohvala, prokletstva i blagoslova, mržnje i slave, te napisanih članaka i knjiga kao Martin Luther. Ovaj je bivši redovnik, propovjednik i profesor teologije u Wittenbergu ostavio dubokoga traga na razvoju kršćansko-reformacijske nauke, religioznosti i društvenih odnosa. U ovomu ćemo članku predočiti pogled na život i nauk glasnika reformacije.

Pogled i pregled

Luther je rođen 10. studenog 1483. u Eislebenu, a umro je 18. veljače 1546. u istom mjestu. Potjecao je iz dobrostojeće radničke obitelj (prerađivača bakra), koja je imala seoske korijene, od oca Hansa i majke Margarete. Otac je bio predan želji da sinu osigura dobro školovanje i nadao se da će postati odvjetnik. Luther je nakon završenog fakultetskog školovanja (opći filozofsko-humanistički studij), 1505. započeo pravne studije. Vrlo se brzo odlučio za redovništvo, unatoč roditeljskom protivljenju, pridružuje se augustijancima u Erfurtu 17. srpnja 1505. Nakon zastrašujućega iskustva kada je, nedaleko od njega, udario grom donio je konačnu odluku za redovništvo. Nakon što je rukopoložen (1507.), za svećenika Rimske Crkve, započinje teološke studije. Diplomirao je iz biblijskih, a 1512. i doktorirao iz biblijskih studija u Wittenbergu (ustrojen 1502.), potom preuzima profesuru od 1511. do 1546., tj. do kraja svoga života.

Revno je slijedio samostanska pravila u nadi da će mu ona pomoći oko spasenja. Tijekom tog vremena prolazio je različite unutarnje sukobe i borbe koje su bile dijelom njegovih propitivanja, i potrage za istinom glede spasenja ljudske tj. njegove duše. Predstavljao je svoj red u Rimu 1511., a taj će posjet ostaviti velikoga i dubokoga traga, te će početi mijenjati sliku o Rimskoj Crkvi. Nakon što je uočio izraženu svjetovnost i mito koje je prevladavalo u središnjici započinje njegova postupna promjena prema papinstvu. Od 1514. bio je propovjednik u Wittenberškoj gradskoj crkvi, a tri je godine bio i augustijanski vikar.

Lutherovi su značajni radovi: »95 teza« (1517.), »Lutherov duži katekizam« (1529.), »Lutherov kraći katekizam« (1529.), »O slobodi kršćanina« (1520.), »O ropstvu volje« (1525.) itd. Najznačajniji mu je prijevod Biblije na njemački jezik, prvo je samostalno preveo Novi zavjet 1522., a potom uz suradnike 1534. cijeli prijevod. Prijevod je napisan na tadašnjem govornom jeziku, te je postavio temelje ujedinjenoga i standardnoga njemačkoga jezika.

Luther se je oženio 1525. za Katarinu von Bora (1499. – 1552.). S tom je bivšom časnom sestrom imao šestoro djece, i živio u braku do svoje smrti.

Njegov se nauk i religioznost treba promatrati iz ugla srednjovjekovnoga latinskoga kršćanstva. Lutherova se teologija razvijala na pobuni protiv nepravilnosti te, kako je on smatrao, napuštanja izvornoga nauka Gospodina Isusa Krista i apostola. Značajno mjesto u razumijevanju zauzimaju i društveni odnosi te posebno sukobi plemstva i njihove autonomaško-materijalne nakane, suprotstavljene političko-materijalnim potrebama te rigidnosti Rimske Crkve toga doba. Iako postoji i više slojeva duhovno-društvenih odnosa ovi se ne smiju izgubiti iz vida jer pomažu pri razumijevanju njegova života i nauka.

Razlog nezadovoljstva

Pokretač je njegova nezadovoljstva bila prodaja oprostnica (indulgencija). Tu su bile pismene potvrde koje su se prodavale za određeni iznos novca, a s kojima se moglo kupiti odrješenje od grijeha. Prema službenom tumačenju, kroz oprostnice se daje Božji oprost od grijeha, tamo gdje je krivnja za grijehe već oproštena. Indulgencije je uvela Rimska Crkva dok  Pravoslavne Crkve nisu imale takav običaj. Pravi je razlog, zbog kojega je poslan naputak iz Rima po njemačkim pokrajinama o prodaji indulgencija, bio sakupljanje novca za obnovu bazilike Sv. Petra. Velebne građevine koja može primiti šezdeset tisuća ljudi. Službeni je razlog bio prikupljaje novca za obranu od muslimana. Glavni je prodavač bio Johann Tetzel, inkvizitor i dominikanski propovjednik, poznat po sloganu: »Kad novčić u košaricu upadne, duša iz Čistilišta u Nebo odleti!« Način je prikupljanja novca bio jednostavan i učinkovit. Prodavajući oprostnice osoba je mogla dobiti otpust za grijehe (od manjih do teških kao npr. ubojstvo). Baš kad su mnogi pomislili, kako će se jednostavno riješiti svojih opačina a košarice biti pune dukata, dogodio se neočekivan obrat.

Prodaja je oprosta grijeha za novac kap koja je prelila čašu. Po Lutherovom mišljenju već se duže vrijeme, a suprotno kršćanskom naučavanju, događaju neprimjereni postupci, koji su uzeli velike razmjere. On već neko vrijeme ispisuje teze, te konačno dolazi do devedeset pet. U večer pred blagdan Svih Svetih (31. studenog 1517.), kada je promidžba za skupljanje novca bila u punom jeku, na vrata je dvorske Crkve zabio teze. Bio je to uobičajen način poziva na društvenu raspravu. Vrlo je brzo započelo tiskanje i širenje teza, a oduševljenje ovim nastojanjima obuzeti će mnoge. Luther će postati, od predanog sina Rimske Crkve, jedan od njezinih najljućih protivnika; za to je velikim dijelom kriva institucija na čijem je čelu bio Papa, a za kojega je Luther tvrdio da je antikrist. Nastavi čitati

Nasljeđe praha i pepela

Vitez u vatri

Promatrajući hrvatsko društvo treba uočiti temeljne društvene i duhovne nevolje te ponuditi rješenja iz kršćansko-biblijsko-reformacijskoga kuta gledanja i pobožnosti.

Naše nasljeđe

Naša je sadašnjost opterećena sumnjivim i smutljivim nasljeđem kojega je potrebno uočiti i raskrinkati. Podobnički mentalitet, progon neistomišljenika, istjerivanje i genocid nad Hrvatima od strane komunista, pljačkom privatnog vlasništva, traljavom i bezuspješnom ekonomijom koja je ovisila o stranoj pomoći, industrijom u kojoj su većina poduzeća stvarala gubitke i služila za udomljavanje, te zločinačkom udruživanju u organizaciji jugoslavenskih monarhista od 1918. i komunista od 1945. Promicanju ateističko-poganke ideologije i života, te stvaranju mreže društvenih doušnika i parazita koji su za zasluge služenju totalitarističkom sustavu dobivali diplome, profesure, stanove, mirovine, a mnogi od njih i “do dana današnjega” promiču nestvarnu sliku o tzv. dobrim starim vremenima. Treba istaknuti i srbo-jugo-komunističku pobunu i Domovinski rat, te pljačku koja se broji u stotinama milijardi kuna koju je organizirala ta udružena skupina, a čije su posljedice, uz sve navedeno, ostale do danas. Kao “šlag na torti” treba istaknuti tzv. Hrvate koji su svojim: neradom, neredom, neplaćanjem poreza, otimačinom, dijelom sumnjivom privatizacijom stvarali sliku da su svi isti te da se ništa ne može mijenjati na bolje, i da je kod nas najgore.

Sve je to stvaralo (samo)razarajuće društveno okružje i naraštaje koji do danas gotovo religiozno razmišljaju o tomu: kako što prije otići u mirovinu, živjeti na račun društva, što manje raditi, te kako što više obezvrjeđivati tuđe i prisvajati ono što im ne pripada. Zbog toga je krajnje vrijeme da se uspavani domoljubi osvijeste i preuzmu svoj dio odgovornosti u hrvatskomu napretku.

Duhovno-društvene promjene

Temelj je za dobru promjenu društvene svijesti biblijska duhovna obnova, a koja treba biti trajno stanje pojedinca i društva. Njezin je temelj vjera u Boga i pobožnost koja proizlazi iz molitve i proučavanja Svetog pisma. Biblija je temelj svjetske i posebno europske civilizacije, a njezin je blagotvoran učinak vidljiv kod onih koji ju redovito proučavaju i promišljaju. Duhovno promijenjen čovjek ima duhovnu radost i nadu, i kao takav je u stanju mijenjati svijet na bolje. Zbog toga su društva – koja su doživjela duhovna probuđenja – imala i dobre društvene promijene na svim razinama. Nastavi čitati

Odlazak reformacijskoga velikana

Dana 14. prosinca 2017. u 78. godini života, u vječnost se je svomu Gospodinu preselio jedan od najvećih reformacijskih teologa 20./21. stoljeća, vlč. dr. R. S. Sproul rođ. 13. veljače 1939. u Pittsburghu.

Sproul će biti zapamćen kao vrstan biblijski propovjednik i učitelj te pobožan čovjek. Autor je više stotina članaka, više od šezdeset knjiga, te dugogodišnjih predavanja koja se mogu i dalje pratiti na mrežnim stranicama. R. S. Sproul je rukopoložen u Prezbiterijanskoj Crkvi. Osnivač je Ligonier Ministriesa (1971.), udruge preko koje je razvijao službu biblijskog propovjednika i učitelja. Njihov je cilj naviještati, poučavati, i štititi Božju svetost u punini i što većemu broju ljudi. Bio je radijski propovjednik, te urednik časopisa Table Talk, izdavačke kuće Reformation Trust Publishing, Studijske Biblije: Reformation Study Bible, i osnivač Teološkog fakulteta Reformation Bible Collega.

Reformacijsku službu sjećanja, koja je bila 21. prosinca 2017., možete pogledat u priloženomu videu. Nastavi čitati

Advent

Stvorenje slavi Boga!

»Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovim naukom.« Iz 42, 1 – 4.

»Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivati, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit ubogima i sud prav izricat bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit bezbožnika. On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove. Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu kao govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, dijete će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti Gospodinovom spoznajom kao što se vodom pune mora.« Iz 11, 1 ‒ 9.

Advent je vrijeme, kada se ponovno i jasno podsjećamo, da Božje kraljevstvo još nije gotovo, da stalno živimo u iščekivanju i nadanju onome što tek treba doći. Da to, što se danas događa s crkvom, sa svijetom, čovjekom i ljudskom obitelji, ne bi trebalo tako ostati. I neće tako ostati. Biti će sud! Ali tko će ga izvršiti? Tko je taj, koga zajedno sa starozavjetnom crkvom čekamo, da vrati red-poredak povrijeđenom Božjem stvorenju? Stoga poslušajmo nekoliko poruka iz našega teksta.

To je Sluga Gospodnji, kojega je on za taj zadatak izabrao, oslobodio svojim duhom. Nije to nikakav samozvani spasitelj naroda, koji je sam svojevoljno odlučio izbaviti svijet. Takvih samozvanih spasitelja pojavilo se mnogo kroz povijest čovječanstva. Prečesto je poslije njih nastao još veći nered. Ali ovo je Božji Izabranik. To ne znači vođa naroda, kojeg je za tu funkciju postavila vojska, jaka politička stranka, većina naroda. Ljudsko društvo, zapravo, uvijek treba ljude sa autoritetom i požrtvovnošću, koji će stajati na čelu. Ali ispravak iskvarenoga stvorenja učinit će sluga Gospodnji, kojega je za to odabrao, povjerio i opunomoćio sam Gospodin. U Novom zavjetu za njega je određen naslov grč. Hristoshrv. Pomazanik, kako bi već u samom nazivu bilo očito da se za tu sluđžbu nije sam imenovao, nego je tu ulogu primio od Nebeskog Stvoritelja. »Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio…«

A što je sadržaj onoga što mu je povjereno? »Da donosi pravo narodima. Ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo.« Donijeti pravo-objaviti sud. Nije li to možda malo? Kad kažemo »sud«, ne zvuči nam baš ugodno, većina ljudi se radije izmiče sudovima, a na Božji sud obično mislimo sa strahom. Starozavjetni svjedoci su drugačije razmišljali. Sudi mi Gospodine ište – traži psalmist. Gospodinovi sudovi su nešto tako poželjno, potrebno, što trebamo dostojno tražiti i očekivati. Ta ipak se radi o sudovima, koji ukidaju nered, kaos i nepravdu, a ponovno uspostavlja pravo i pravednost. Sud Gospodnji znači ispravak, ne rušiti, ne razarati, znači normalizaciju, povrat u normalnost, rušenje nenormalnog stanja a uspostavljanje novog gdje se ljudi nalaze u zajedništvu s Bogom. Čuli smo o obećanom izvršitelju Božjega suda iz drugačijega Izaijevoga proročanstva. Neće suditi po tome što vide oči, neće odlučivati o tome što čuju uši, nego će suditi samo pravedne, a o poniznima na Zemlji, odlučivati će po pravdi. Ovo – čak i onoga vuka, koji leži skupa s janjetom – označava (bilježi) i donosi Božji sud. »Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti!« To je povjereno Božjemu službeniku: popraviti Božje stvorenje koje je iskvareno ljudskim grijehom, dovesti ga u normalno stanje, savladati nepravdu, zaustaviti ratove, slomiti ponos i bahatost, zaustaviti iskorištavanje slabih i ugnjetavanje nemoćnih.

Za to, na tom ispravljanju Gospodin Bog djeluje i poziva i naoružava svoga službenika. Zamislimo: ispravak onoga, što smo mi ljudi iskvarili svojom sebičnošću, gramzljivošću, strahom, ukratko svojim grijehom. On se sam brine za taj ispravak. Porušeni ljudski odnosi, neprijateljstvo prema Bogu i među ljudima, opustošen (uništen) život , devastacija prirode: sve to ne može tako ostati. Već se radi na tome da tako ne ostane. Gospodin si je za to već odabrao svoga službenika kojem će povjeriti ovaj zadatak. A on, taj Službenik »ne sustaje, ne malakše, dok na zemlji ne uspostavi pravo.« U to se možemo uzdati. To nam daje čvrstu nadu, kada naš pogled tužno luta po ružnoj strani zemlje, po ruševinama ljudskog suživota. Ne može to tako ostati. Mnogo je toga i čini se što dalje, da je toga sve više i više što će taj službenik morati ispraviti. Ali on »ne sustaje, ne malakše«

A kako će on ovaj zadatak izvršiti, koju metodu će upotrijebiti? »On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijȇnj što tinja.« Posebna metoda. Mi znamo učinkovitije načine: podići glas, da se što više čujemo na ulicama, napraviti što veću buku i tamo gdje ne bi trebalo. Ali znajmo: taj službenik, kojega je očekivala starozavjetna crkva, naš Gospodin Isus Krist, čiji drugi dolazak ponovno očekujemo, on drugačije djeluje. Kad je hodao po Galileji i Judeji, stvarao se, povremeno, oko njega nemir, ali on sam nikakvu buku i viku nije prouzročio: samo je jednom glasno uzviknuo i to tada, kada je na križu jakim glasom uzviknuo: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.« Inače je hodao i propovijedao, učio i liječio, opraštao grijehe, hrabrio povrijeđene u svoj tišini i ne napadno. Bukom i vikom na ulici se može štošta postići, vidjeli smo to a i vidimo u današnjici. No ne tamo, gdje se radi o izlječenju i tijela i duše čovjeka. Svaki liječnik će vam potvrditi da kod liječenja treba mir i tišinu. Liječničke zahvate ne možete provoditi u vrevi na ulici. A riječ oprosta ne možete uzviknuti preko zvučnika. Naš Mesija i Gospodin bio je »krotka i ponizna srca«. Odabrao je ovaj način, iako se možda nekome čini polagan i slabo učinkovit.

Prisjetite se svaki ponaosob, kako i što se dogodilo tebi. Čime te je naš Gospodin primamio, kako je probudio u tvom srcu povjerenje i vjeru – da li vikom i prijetnjom, ili mirom i ljubavi. Ne zaboravite: »Ta napuknuta trska, koju ne lomi i stijenj što tinja ne gasi«, to smo bili mi. To sam bio ja. Ja sam mu za to zahvalan što sa mnom nije postupio energičnije, odlučnije, da me napuknutu trsku nije slomio, i ostavio me da tinjam kao stijȇnj. Kad bi ovisilo samo o ljudima, davno bi bio slomljen i ugašen.

Iz Evanđelja znamo, da je naš Gospodin, onaj Gospodinov izabranik, došao upravo među ljude napuknute i one što tinjaju kao stijȇnj, među grješnike; i ovdje je započeo veliko djelo popravka, ispravka. S nama, koje nije dokrajčio, nego je svoju ljubav primijenio i razbuktao. U ovu službu šalje sada nas. Zove nas da mu se priključimo i ovu metodu primijenimo svuda gdje se nešto može popraviti: među bliskim i udaljenim, prijateljima i neprijateljima, malima i velikima. Da idući njegovim tragom, ne lomimo napuknute, nego da ih usmjeravamo da ne gaze slabe i ne iskorištavaju poražene.

Takav je naš Gospodin, pravedan sudac. Njega čekamo, njemu vjerujemo, u njega se uzdamo. »On ne viče, on ne diže glasa, niti se može čuti po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijȇnj što tinja, Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo.« Njemu je Gospodin povjerio da izvrši popravak, ispravak. Na svim narodima i na nama! A on »ne će malaksati i neće se slomiti, dok na zemlji ne uspostavi pravo.«

Autor: Pavel Filipi