»Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovim naukom.« Iz 42, 1 – 4.

»Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivati, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit ubogima i sud prav izricat bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit bezbožnika. On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove. Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu kao govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, dijete će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti Gospodinovom spoznajom kao što se vodom pune mora.« Iz 11, 1 ‒ 9.

Advent je vrijeme, kada se ponovno i jasno podsjećamo, da Božje kraljevstvo još nije gotovo, da stalno živimo u iščekivanju i nadanju onome što tek treba doći. Da to, što se danas događa s crkvom, sa svijetom, čovjekom i ljudskom obitelji, ne bi trebalo tako ostati. I neće tako ostati. Biti će sud! Ali tko će ga izvršiti? Tko je taj, koga zajedno sa starozavjetnom crkvom čekamo, da vrati red-poredak povrijeđenom Božjem stvorenju? Stoga poslušajmo nekoliko poruka iz našega teksta.

To je Sluga Gospodnji, kojega je on za taj zadatak izabrao, oslobodio svojim duhom. Nije to nikakav samozvani spasitelj naroda, koji je sam svojevoljno odlučio izbaviti svijet. Takvih samozvanih spasitelja pojavilo se mnogo kroz povijest čovječanstva. Prečesto je poslije njih nastao još veći nered. Ali ovo je Božji Izabranik. To ne znači vođa naroda, kojeg je za tu funkciju postavila vojska, jaka politička stranka, većina naroda. Ljudsko društvo, zapravo, uvijek treba ljude sa autoritetom i požrtvovnošću, koji će stajati na čelu. Ali ispravak iskvarenoga stvorenja učinit će sluga Gospodnji, kojega je za to odabrao, povjerio i opunomoćio sam Gospodin. U Novom zavjetu za njega je određen naslov grč. Hristos ‒ hrv. Pomazanik, kako bi već u samom nazivu bilo očito da se za tu sluđžbu nije sam imenovao, nego je tu ulogu primio od Nebeskog Stvoritelja. »Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio…«

A što je sadržaj onoga što mu je povjereno? »Da donosi pravo narodima. Ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo.« Donijeti pravo-objaviti sud. Nije li to možda malo? Kad kažemo »sud«, ne zvuči nam baš ugodno, većina ljudi se radije izmiče sudovima, a na Božji sud obično mislimo sa strahom. Starozavjetni svjedoci su drugačije razmišljali. Sudi mi Gospodine ište – traži psalmist. Gospodinovi sudovi su nešto tako poželjno, potrebno, što trebamo dostojno tražiti i očekivati. Ta ipak se radi o sudovima, koji ukidaju nered, kaos i nepravdu, a ponovno uspostavlja pravo i pravednost. Sud Gospodnji znači ispravak, ne rušiti, ne razarati, znači normalizaciju, povrat u normalnost, rušenje nenormalnog stanja a uspostavljanje novog gdje se ljudi nalaze u zajedništvu s Bogom. Čuli smo o obećanom izvršitelju Božjega suda iz drugačijega Izaijevoga proročanstva. Neće suditi po tome što vide oči, neće odlučivati o tome što čuju uši, nego će suditi samo pravedne, a o poniznima na Zemlji, odlučivati će po pravdi. Ovo – čak i onoga vuka, koji leži skupa s janjetom – označava (bilježi) i donosi Božji sud. »Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti!« To je povjereno Božjemu službeniku: popraviti Božje stvorenje koje je iskvareno ljudskim grijehom, dovesti ga u normalno stanje, savladati nepravdu, zaustaviti ratove, slomiti ponos i bahatost, zaustaviti iskorištavanje slabih i ugnjetavanje nemoćnih.

Za to, na tom ispravljanju Gospodin Bog djeluje i poziva i naoružava svoga službenika. Zamislimo: ispravak onoga, što smo mi ljudi iskvarili svojom sebičnošću, gramzljivošću, strahom, ukratko svojim grijehom. On se sam brine za taj ispravak. Porušeni ljudski odnosi, neprijateljstvo prema Bogu i među ljudima, opustošen (uništen) život , devastacija prirode: sve to ne može tako ostati. Već se radi na tome da tako ne ostane. Gospodin si je za to već odabrao svoga službenika kojem će povjeriti ovaj zadatak. A on, taj Službenik »ne sustaje, ne malakše, dok na zemlji ne uspostavi pravo.« U to se možemo uzdati. To nam daje čvrstu nadu, kada naš pogled tužno luta po ružnoj strani zemlje, po ruševinama ljudskog suživota. Ne može to tako ostati. Mnogo je toga i čini se što dalje, da je toga sve više i više što će taj službenik morati ispraviti. Ali on »ne sustaje, ne malakše…«

A kako će on ovaj zadatak izvršiti, koju metodu će upotrijebiti? »On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijȇnj što tinja.« Posebna metoda. Mi znamo učinkovitije načine: podići glas, da se što više čujemo na ulicama, napraviti što veću buku i tamo gdje ne bi trebalo. Ali znajmo: taj službenik, kojega je očekivala starozavjetna crkva, naš Gospodin Isus Krist, čiji drugi dolazak ponovno očekujemo, on drugačije djeluje. Kad je hodao po Galileji i Judeji, stvarao se, povremeno, oko njega nemir, ali on sam nikakvu buku i viku nije prouzročio: samo je jednom glasno uzviknuo i to tada, kada je na križu jakim glasom uzviknuo: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.« Inače je hodao i propovijedao, učio i liječio, opraštao grijehe, hrabrio povrijeđene u svoj tišini i ne napadno. Bukom i vikom na ulici se može štošta postići, vidjeli smo to a i vidimo u današnjici. No ne tamo, gdje se radi o izlječenju i tijela i duše čovjeka. Svaki liječnik će vam potvrditi da kod liječenja treba mir i tišinu. Liječničke zahvate ne možete provoditi u vrevi na ulici. A riječ oprosta ne možete uzviknuti preko zvučnika. Naš Mesija i Gospodin bio je »krotka i ponizna srca«. Odabrao je ovaj način, iako se možda nekome čini polagan i slabo učinkovit.

Prisjetite se svaki ponaosob, kako i što se dogodilo tebi. Čime te je naš Gospodin primamio, kako je probudio u tvom srcu povjerenje i vjeru – da li vikom i prijetnjom, ili mirom i ljubavi. Ne zaboravite: »Ta napuknuta trska, koju ne lomi i stijenj što tinja ne gasi«, to smo bili mi. To sam bio ja. Ja sam mu za to zahvalan što sa mnom nije postupio energičnije, odlučnije, da me napuknutu trsku nije slomio, i ostavio me da tinjam kao stijȇnj. Kad bi ovisilo samo o ljudima, davno bi bio slomljen i ugašen.

Iz Evanđelja znamo, da je naš Gospodin, onaj Gospodinov izabranik, došao upravo među ljude napuknute i one što tinjaju kao stijȇnj, među grješnike; i ovdje je započeo veliko djelo popravka, ispravka. S nama, koje nije dokrajčio, nego je svoju ljubav primijenio i razbuktao. U ovu službu šalje sada nas. Zove nas da mu se priključimo i ovu metodu primijenimo svuda gdje se nešto može popraviti: među bliskim i udaljenim, prijateljima i neprijateljima, malima i velikima. Da idući njegovim tragom, ne lomimo napuknute, nego da ih usmjeravamo da ne gaze slabe i ne iskorištavaju poražene.

Takav je naš Gospodin, pravedan sudac. Njega čekamo, njemu vjerujemo, u njega se uzdamo. »On ne viče, on ne diže glasa, niti se može čuti po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijȇnj što tinja, Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo.« Njemu je Gospodin povjerio da izvrši popravak, ispravak. Na svim narodima i na nama! A on »ne će malaksati i neće se slomiti, dok na zemlji ne uspostavi pravo.«

Autor: Pavel Filipi