Pojavom i proširenjem ekonomske krize, koja je kontinuirana stvarnost ovih prostora već dugi niz deseteljeća, sve se više počinje razgovarati o načinima rješavanja problema. Pri tomu se na društveno pustinjskim bespućima, u potrazi ekonomskih oaza, rješenje, na žalost, vidi u birokratskom mehanizmu i regulativama, a ne u promjeni svijesti te pristupa radu i životu.

Tamo gdje je reformacija ostavila duhovnog traga društveni su horizonti prožeti napretkom i prosperitetom. Promatrajući zemlje u kojim ima značajan broj reformacijskih vjernika može se zaključiti kako je religioznost stvorila temelje rada i ekonomskih odnosa koji bi se mogli opisati kao: predanost, dosljednost, kvaliteta, uslužnost, poštenje, korektnost, štedljivost, racionalna potrošnja itd. Zemlje koje spadaju u navedeni krug su: Švicarska, Nizozemska, Njemačka, Velika Britanija, Švedska, Norveška, SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland itd.

Biblijski primjeri

Reformacijska se pobožnost temelji na Svetomu pismu, pa tako i radna etika ima uporište u Bibliji. Više primjera služe za promišljanje problema, istaknuti ćemo dva: Adama i Pavla.

Postanak 1-2 opisuje, između ostalog, odnos prvog čovjeka s Bogom. Imao je blizinu i bliskost te neposrednost komunikacije sa Stvoriteljem. Posao mu je bio “održavanje i čuvanje” edenskoga vrta. Od početka je imao misiju skrbiti za stvorenje, racionalno koristiti materijalne resurse te stvaranje napretka sebi, svojim potomcima, odnosno društvenoj zajednici. Jasno je kako se čovjek kroz rad ostvaruje, a rad je od Boga dano određenje i služba.

Apostoli su od Boga pozvani za službu navještaja Radosne vijesti – Evanđelja. Većina su bili težaci, koji su i nakon poziva za službu radom davali primjer. Apostol Pavao je bitan u formiranju kanona Novoga zavjeta, zbog misije i službe postavio je temelje kršćanske Crkve, koja je prešla okvire židovske sljedbe, i postala međunarodna zajednica vjernika kršćanskoga identiteta. Po naobrazbi je bio teolog, ali je imao svjetovno zvanje te se bavio izradom šatora (Usp. Dj 18, 3; 22, 3; 23, 6). Svoje je obrazovanje koristio, a poziv za službu nije ga priječio da radom skrbi za potrebe u vrijeme kada zajednice nisu bile u mogućnosti pomoći njegovo uzdržavanje.

Pogledi na pojedine svjetonazore

Jedno od postavki koje se može iščitati iz reformatorskog naučavanja je kako ne postoje «sveta zvanja», u smislu da se kroz određeni posao ili službu samo po toj činjenici može biti  bliže Bogu. Tako ne postoji društvena podjela na svete i obične, odnosno religijsku kastu i običan puk. Ovakav je pristup doveo do ravnopravnosti poslova koji su bitni za društvenu zajednicu te pristup religioznosti na način da svako zvanje može biti Božji poziv ako se radi: na slavu Božju, predano, ustrajno, kvalitetno, a da se pri tomu drugu stranu ne oštećuje ili zakida.

Reformatorski nauk ne podupire liberalizam koji teži beskrupuloznom stvaranju profita, u kojemu je ljudski ego “središte svijeta”, po kojemu se sve ostvaruje snagom čovjeka odnosno ljudske gramzivosti.

Društvo se sastoji od: slabijih, nemoćnijih, mladih, starih, bolesnih, uspješnih i manje uspješnih, a svi oni imaju pravo da se u okviru mogućnosti ostvare te im budu zaštićena temeljan prava i osigura socijalna skrb i zaštita. Društvo ne može biti temeljeno na zgrtanju materijalnog bogatstva i egocentričnosti ekonomije, a sloboda pojedinca, ne može blokirati djelovanje društva. Pojedinac je uspješan i jak samo ako je takovo društvo! Čovjek je bitan, ali on djeluje u društvu, tek tako i tamo pojedinac može ostvariti sebe te imati smisao svoga postojanja na Zemlji.

Analogno tomu, pojedinac nije crkva, nego u zajednici može ostvarivati i živjeti svoju vjeru, a  primjer Svetog Trojstva u kojemu se vidi različitost, a opet jedinstvenost koja pomaže u ostvarenju pojedinačnog u sklopu zajedništva kršćansko je uporište navedenoga.

Potrebno se je osvrnuti i na materijalistički pristup, po kojemu rad postaje smisao i svrha života. Ovaj je pogled bio posebno potican u vrijeme komunističkog totalitarizma. U želji da se čovjeka despiritualizira stvarana je ideologija po kojoj će rad osloboditi čovjeka i pomoći da postane «božanstvo». Ovakva je ideologija suprotstavljena nauku reformacije, jer smisao sadašnjeg života nije ostvaren kroz materiju koja ne može dati dublji smisao života osim onoga koji bi se moga svesti na pučku doskočicu: “Use, nase, podase.”

Religioznost kako uporište rada

Rad je dio Božjeg poziva koji pomaže u ostvarenju te stvaranju okvira skrbi za sebe i obitelj, a predanost radu se ne može odvoji od religioznosti. Na žalost ovaj aspekt (vjerski) se sve više zanemaruje, a briga za materijalnim iako na načelima koja su postavljena  kroz reformacijski nauk prožimaju društvene tijekove, čak i u onim državama koje imaju veliko reformacijsko nasljeđe.

Ovaj je pristup suprotan reformatorskom naučavanju jer je bit društveno-ekonomskog djelovanja povezan sa religijom. Ako se odbaci vjera, a preuzimaju samo načela ekonomskog djelovanja čovjek postaje rob ili robot sustava. Takav dehumaniziran pristup životu dovodi do duhovne praznine i egzistencijalne krize.

Vjera u Boga ispunjava čovjeka; daje smisao i svrhu, stvara cjelovito biće koje je prožeto višim ciljem, a na putovanju ka tomu cilju rad je sredstvo ostvarenja i podizanja kvalitete života.

Temeljno načela reformacijskog pogleda na religiju i rad moglo bi se sažeti u sljedećem: predan rad i usavršavanje u poslu, umjerenost u potrošnji, socijalna skrb za sve članove društva, društvena pravednost u svim aspektima, stvaranje uvjeta za rad i samoostvarenje pojedinca čiji interesi ne mogu biti nadređeni, nego usklađeni društvenim potrebama, odnosno;  odgovornost u duhovnom i društvenom.

Ova se načela mogu primijeniti u životu pod uvjetom da se čuje, razumije i primjenjuje slogan velikog švicarskog reformatora Jean Calvina (Kalvina): “Naša mudrost, ono što bi mogli nazvati kao istinita i prava mudrost, sastoji se gotovo u potpunosti od dva dijela: spoznavanje Boga i nas samih!” (B. B.)

© reformacija.net