Naputak iz Rima je poslan po njemačkim pokrajinama. Potrebno je skupiti novac za obnovu bazilike Svetog Petra. Velebna je to građevina koja može primiti čak šezdeset tisuća ljudi, a održavanje je skupo. Emisar je Johann Tetzel, inkvizitor i dominikanski propovjednik, poznat po sloganu: “Kad novčić u košaricu upadne, duša iz čistilišta u nebo ode!”. Metoda prikupljanja novca je jednostavna i učinkovita. Prodavajući oprost grijeha, uz pismenu potvrdu, osoba može dobiti otpust za svoje grijehe. Baš kada su mnogi mislili kako će se jednostavno riješiti svojih opačina, a košarice biti pune dukata dogodio se neočekivan obrat.

Redovnik, profesor teologije i pobožni vjernik uznemiren je događajima. Prodaja oprosta grijeha je kap koja je prelila čašu. Već se duže vrijeme, po njegovom mišljenju suprotno kršćanskom naučavanju, događaju neprimjereni postupci, koji su uzeli velike razmjere. On već neko vrijeme ispisuje teze, u njemu ključa gnjev pravednika, što ih više piše sve ih je više, no konačno dolazi do broja devedeset pet. Večer je pred blagdan Svih Svetih, 31. studenog 1517, kampanja za skupljanje novca je u punom jeku. Na vrata crkve Svih Svetih zabija teze, to je uobičajen način poziva na društvenu raspravu. Mali će germanski gradić uči u povijesne udžbenike, a Wittenberg postati svjetski poznato mjesto. Njegov će postupak izazvati kontroverze, za mnoge to će biti najveća obmana, za druge najveća obnova kršćanske vjere. Ime je tog reformatora Martin Luther, rođen je 10. studenog 1483, a umro 18. veljače 1546.

Obmana?

Protivnici protestantizma iznose različite argumente kojima žele diskreditirati nastojanja reformatora. Istaknut ćemo neke koje smatramo bitnima.

Sveto Pismo je samo za teološki učene

Do tog je vremena Sveto pismo bila knjiga namijenjena odabranima, laici su trebali slušati poruke i čitanja Biblije u sklopu Bogoštovlja, ali se nije očekivalo da čitaju i promišljaju Sveto pismo. Protestantizam je Riječ Božju “stavio u ruke čovjeku” time je približio biblijsku pobožnost pojedincu, potaknuo biblijsku prosvjećenost te kritičniji i aktivniji pristup religioznosti posebno institucijama organizirane religije. U tom je smislu potrebno uočiti i poticanje prijevoda na narodne jezike, masovnije opismenjivanje i edukaciju kako bi Biblija bila dostupna svakom čovjeku, a on je u stanju čitati.

Uništavanje svetih zvanja

Protestanti su, zapravo, pokrenuli ravnopravnost u duhovnom životu. Vjernici su trebali preuzimati odgovornost za duhovnost te aktivnije učestvovati u životu Crkve. Protestanti uporno naučavaju kako se pobožnost može živjeti u svakodnenom životu, a sveti su svi istinski vjernici, koji žive vjeru i slave Boga u svomu životu. Tako se Boga može slaviti i svakim poštenim radom. Time se smanjuje potreba za svetim mjestima na koja se treba ići da bi se živjela pobožnost odvojena od svijeta. Istina je kako će zbog toga samostanski redovi početi gubiti na značenju, ali i zbog naglaska na spasenju po vjeri neuvjetovano dobrim djelima. Oni koji su ispravno razumjeli “spasenje vjerom” shvatili su kako to ne isključuje ne činjenje dobra, nego shvaćanje kako je Bog izvor svega pa tako i čovjekova spasenja.

Protestanti su potaknuli šizmu Crkve

Prema protivnicima protestantizma ovaj je pokret donio rascjep do tada jedinstvene Crkve i doveo do stvaranja mnoštva rascjepkanih skupina i sljedbi. Ta je tvrdnja djelomično točna. Istina je kako je Rimokatolička crkva bila monolitna sa mnoštvom različitih redova i struja među njima, ali su postojale i Pravoslavne crkve te mnoge druge zajednice koje su se javljala tijekom povijesti. Treba naglasiti kako je rana Crkva bila sačinjena od mnoštva samostojnih zajednica koje su nerijetko bile u različitim sukobima pa čak i konfliktima. Prema tome netočna je tvrdnja kako je protestantizam kriv za šizme jer je njih bilo jako puno i prije.

Protestantizam je donio preveliki utjecaj laika u Crkvi

Jedan od važnijih argumenata protivljenja protestantizmu je naglasak na učešću laika u životu i odlučivanju u Crkvi. Naime kroz protestantsko načelo, a zapravo nauk Svetoga Petra, “Svećenstvo svih svetih” (II.Pt 2,9) daje se veliki utjecaj laicima u promišljanju vjere te prakticiranju eklezijalne vlasti. Poznato je kako u tijelima protestantskih crkva, na lokalnom i nacionalnom nivou, postoj paritet pobožnih laika i pastoralnih službenika, koji zajedno odlučuju o crkvenim pitanjima.

Protestanti su potaknuli Bogoštovlje na narodnom jeziku

Iako je u prvim stoljećima kršćanstva jezik Bogoštovlja bio na svima, ili barem velikoj većini, razumljivom jeziku tijekom vremena počeo je prevladavati jezik koji nije ima doticaja sa narodnim. Protestanti su pokrenuli reforme kako bi Bogoštovlje bilo na narodnom jeziku što je bila i praksa rane Crkve.

Nepostojanje apostolske sukcesije

Često se ističe kako su reformatori prekinuvši sa rimskim biskupom izgubili pravo na sukcesiju pa time i vjerodostojnost kršćanskog nauka posebno sakramenta i svećeništva. Potrebno je istaknuti kako za protestante ne postoji “mehanička” sukcesija niti ju smatraju bitnom. Za njih je vrhovni autoritet Gospodin Isus Krist koji je osnivač i zaglavni kamen svoje Crkve te njezina glava. Tamo gdje je istinska vjera, tamo je živa Crkva, a ona treba naviještati kršćanski nauk. Njezin autoritet dolazi od Boga po Kristu Isusu te je opečaćena Duhom Svetim. Protestantima je ta činjenica potvrda Kristova nasljeđa, koje živi u svim kršćanskim crkvama koje stoje na navedenom temelju.

Obnova!

Među kršćanim je za vrijeme reformacije pa i poslije bilo puno, blago rečeno, nesuglasica, a na društvenom nivou je prevladavao nered. Mnogi postupci će biti na sramotu, i trajna ljaga. Bez želje da se umanji odgovornost odgovornih valja istaknuti kako su pogrješke uočene i ispravljene, a proces nije bio kratak ni jednostavan.

Posvađane su skupine uspjele pronaći načine zajedničkog suživota te pozitivnog oblikovanja svojih društava u duhovnom i društvenom smislu, a za to su dobar primjer Njemačka, Švicarska, Mađarska i drugi. Možemo reći kako su grijesi prošlosti okajani na najbolji način, promjenom stavova, načina djelovanja i ponašanja, a to je vidljivo u ekumenskim nastojanjima današnjeg doba.

Potrebno je naglasiti kako su reformatori ustanovili načelo po kojemu se Crkva treba stalno reformirati. Što to znači? U nastojanjima prenošenja vječnih istina Božje Objave valja ih donositi modernomu svijetu na razumljiv način za to vrijeme. To znači poboljšavati sustav, praksu, te primjenu novih spoznaja, koje proizlaze iz Svetoga pisma, te nisu u sukobu sa tradicionalnim, a biblijskim naukom kršćanstva. Ne znači da će oni to uvijek i provoditi u život niti da će u svojim nastojanjima biti uvijek učinkoviti, ali to bi bilo trajno načelo koje ima za nakanu poticati i promicati duhovnu obnovu.

Reformacija je potaknula najveće buđenje duha koje je zabilježeno u povijesti kršćanstva. Istina je kako su mnoga plemena, etničke skupine i narodi, brojčano, više prelazila na kršćanstvo u prijašnjim i vremenima poslije. Ipak te su konverzije najčešće bile formalne naravi, nerijetko i pod prisilom. Tako su masovna pokrštavanja najčešće bila izvanjska oznaka bez stvarne promjene duha. Sa reformacijom će nastupiti duhovno buđenje širih razmjera. Reformacija će potaknuti i pokrenuti uključenost laika u duhovna i religijska pitanja. Nakon što su se uspjeli izboriti za slobodu savjesti i vjeroispovijedi (istina ne svugdje i uvijek) protestanti će početi davati veći doprinos na duhovnom i društvenom.

Unatoč tomu što se i danas kod balkanskih bukača reformacija 16.st. želi prikazati kao opskurni pokret uvezen iz egzotičnih zemalja, a tradicionalne Crkve reformacije poistovjećuju sa fundamentalistima i fanaticima te ih se defamira na sve moguće načine, činjenica je kako su ove zajednice ostavile velikog traga na svjetsku misao i društvenu praksu. Ono što je poznato pod pojmom “protestantska radna etika i duh kapitalizma” sociološki potvrđuje bit reformatorskih nastojanja; duhovna obnova koja vodi u društvenu obnovu. (B.B.)

 © reformacija.net