biografije

Abraham: Otac monoteizma

Abraham-Molnar-1885.

Jednom je prilikom mladić razbio većinu kipova koje je otac izrađivao sebi i drugima kako bi im se klanjali i obožavali ih. Čekić kojim je razbio kipove stavio je u ruku najvećeg kumira. Kada je njegov otac došao doma pitao je sina što se dogodilo. On je odgovorio da su se idoli potukli, a najveći je razbio sve druge. Na to mu je otac rekao: »Molim te budi razuman, ovo su kipovi oni se ne mogu potuči. Pa zašto im se onda klanjaš?« pitao je sin koji je prekinuo idolatrijsku praksu svojih roditelja. Ovako židovska predaja opisuje vjerski žar mladog Abrahama.

Abraham je jedan od najznačajnijih osoba Biblije. Njegov je primjer poticaj za promišljanje, vjerovanje i nasljedovanje istina koje je Bog objavio čovjeku. Cjeloviti je opis njegova života prikazan u knjizi Postanak (čit. 11, 26 ‒ 25, 10.). Vremenski okvir njegova djelovanja je teško odrediti, bibličari ga smještaju od 2000. do 1300. pr. Kr. Rođen je u Uru u Kaldeji (područje današnjeg Iraka). On se je sa svojim ocem Terahom, koji je imao još dva sina (Nahor i Haran), preselio u grad Haran koji se nalazi na prostoru današnje Turske. Ta je selidba uvjetovana ekonomskim razlozima, a obitelj se je bavila stočarstvom. Imao je dvije žene; Saru koja mu je rodila zakonitog nasljednika Izaka. Sa sluškinjom je Hagarom imao Jišmaela koji, iako prvorođen, nije bio zakonit nasljednik. Nakon smrti Sare oženio se sa Keturom te imao još djece.

U poodmakloj je dobi (75. g.) krenuo, zajedno s obitelji, slugama i nećakom Lotom, na drugi veliki put. Iz Harana prema obećanoj zemlji Kaananu tj. području današnjeg Izraela. Ta je selidba u biti različita od ostalih. Post 12, 1 s.s. opisuje razloge i poticaj putovanju te se nazire zbog čega je postao paradigma vjere. U pozivu koji mu je uputio Gospod Bog dobio je nalog da treba krenuti u zemlju koja će postati njegova domovina te će od njega proizići veliki Narod. Ovo je obećanje značajnije tim više što Abram tada nije posjedovao niti metar zemlje, još nije imao nasljednika, a Sara je bila poodmakle dobi i nerotkinja.

Tijekom se života više puta selio; iz Ura prema Haranu, Kanaanu, Egipatu. Neka su od tih putovanja bila uvjetovana nomadskim životom, druga ekonomskim neprilikama, a neka pod vodstvom i napucima Gospoda. Putovanja uvjetovana Božjim pozivom bitna su za razumijevanje njegova primjera, i za razvoj biblijske bogoslovije. Tijekom toga su se vremena zbili različiti događaji koji oslikavaju njegovu osobnost. Obično se misli da su pobožni ljudi savršeni, ipak nije tako. Abraham je pored dobrih osobina: poslušnost Bogu (Post 12, 4), nesebičnost i izbjegavanje sukoba (Post 13, 8 ‒ 9), hrabrost i pomoć u nevolji svomu bližnjemu (Post 14, 14 ‒ 16), predanost i upornost u molitvi (Post 18, 23 ‒ 33); imao i one za koje ne bi mogli reći da su dobre. Tako uočavamo njegovo otvoreno i svjesno laganje (Post 12, 11 ‒ 13. 20, 1 ‒ 2.), te nevjeru u Božje obećanje (Post 17, 17).

Savez, kojega potiče i uspostavlja Bog (čit. Post 17), progovara o suštini biblijskoga nauka. Uspostavom saveza Bog je Abrahamu iskazao milost i dao obećanje o blagoslovu ukoliko bude držao savez. Sporazum se saveza očituje kroz znak i pečat tog saveza tj. obrezanje, a primaju ga djeca i odrasli koji postaju dijelom toga saveza i Božji narod po pozivu koji im daje Boga. U Novomu zavjetu krštenje postaje vječni sakrament koji vidljivo pokazuje primljenu milost i poziv na put vjere.

Rođenje je zakonitoga sina Izaka vrlo bitan događaj koji će u kasnijim vremenima ostaviti traga na nauku Svetoga pisma. Kušnja o prinošenju sina Izaka imala je duhovnu i poučnu nakanu te ga je približila Bogu i produbila mu vjeru. Abraham je doživio duboku starost, a nakon smrti sahranjen je u pećini Makpel, ispraćaj su predvodili sinovi Izak i Jišmael (čit. Post 25, 9 s.s.).

Abraham je primjer vjere, pouzdanja i slijeđenja Boga. Božja obećanja, koja su bila sastavnim djelom njegova života i službe, dobivaju na težini zbog činjenice da su dana u vrijeme i okolnostima koje su bile u suprotnosti s dobivenim porukama. Objava koju mu je dao Gospod sadržavala je nadu u baštinu zemlje u kojoj nije živio i koju nije posjedovao, te da će njegovo potomstvo biti ogromno i blagoslov mnogim narodima. Značaj je obećanja u činjenici što tada još nije imao djece i ništa od obećanog nije bilo na putu ostvarenja. To što je prihvatio Božju objavu i vjerovao, a da nije imao i vidio, čini ga uzorom vjere. Abrahamova je »praotac jednoboštva«, i to u vrijeme kada je takav sustav vjere bio zaboravljen. Istinska je vjera u Boga bila nepoznanica u religijskim sustavima toga vremena.

Sa Abrahamom počinje vjera objave, ili preciznije ponovo se uspostavlja, te je posredovana po starozavjetnoj Crkvi tj. Izraelu. On prima objavu od Boga pa je jasno da istinska vjera nije stvar špekulacije. Istinska vjera svoje uporište nalazi u objavi Boga, a ne stvorenim, i prilagođenim stavovima i sustavima.

Autor: Branimir Bučanović