biografije

Abraham: Otac mnogih naroda

Jednom je prilikom mladić razbio većinu kipova koje je otac izrađivao sebi i drugima kako bi im se mogli klanjati i obožavati ih. Čekić kojim je razbio kipove stavio je u ruku najvećeg kumira. Kada je njegov otac došao doma pitao je sina što se dogodilo. On je odgovorio kako su se idoli potukli, a najveći je razbio sve druge. Na to mu je otac odgovorio: «Molim te budi razuman, ovo su kipovi oni se ne mogu potuči». «Pa zašto im se onda klanjaš?» pitao je sin koji je prekinuo idolatrijsku praksu svojih roditelja. Ovako židovska tradicija opisuje religijsku radikalnost mladog Abrama.

Abraham je jedan od najznačajnijih osoba Biblije. Njegov je primjer poticaj za promišljanje, vjerovanje i nasljedovanje istina koje je Bog objavio čovjeku. Cjeloviti je opis njegova života prikazan u knjizi Postanka (11,26-25,10). Vremenski okvir njegova djelovanja je teško odrediti, bibličari ga smještaju od 2000. – 1300. pr. Kr. Rođen je u Uru u Kaledeiji (područje današnjeg Iraka) on je sa svojim ocem Terahom, koji je pored njega imao još dva sina; Nahora i Harana, preselio u grad Haran koji se nalazi na prostoru današnje Turske. Ta je migracija uvjetovana ekonomskim razlozima budući se obitelj bavila stočarstvom. Imao je dvije žene; Saru koja mu je rodila zakonitog nasljednika Izaka.  Sa sluškinjom Hagarom je imao Jišmaela koji, iako prvorođen, nije bio zakonit nasljednik. Nakon smrti Sare oženio se sa Keturom te imao imao još djece.

U poodmakloj dobi (75.g.) krenuo je, zajedno s obitelji, slugama i nećakom Lotom, na drugi veliki put. Iz Harana prema obećanoj zemlji Kaananu tj. području današnjeg Izraela. Ta je selidba u osnovi različita od ostalih. Post 12,1ss opisuje razloge i poticaj putovanju te se nazire zbog čega je postao paradigma vjere. U pozivu koji mu je uputio Gospod Bog dobio je nalog kako treba krenuti u zemlju koja će postati njegova domovina te će od njega proizići veliki Narod. Ovo je obećanje značajnije tim više što Abram tada nije posjedovao niti metar zemlje, još nije imao nasljednika, a Sara je bila poodmakle i nerotkinja.

Tijekom života više se puta selio; iz Ura prema Haranu, Kanaanu, Egiptu. Neka od tih putovanja bila su uvjetovana nomadskim životom, druga ekonomskim neprilikama, a neka pod direktivama i napucima Gospoda.

Putovanja uvjetovana Božjim pozivom bitna su za razumijevanje njegova primjera, za razvoj biblijske bogoslovije. Tijekom toga vremena zbili su se različiti događaji koji oslikavaju njegov karakter. Obično se misli da su pobožni ljudi savršeni bez mane, ipak tome nije tako. Abraham je pored pozitivnih karakternih crta; poslušnost Bogu (Post 12,4), nesebičnost i izbjegavanje sukoba (Post 13,8-9), hrabrost i pomoć u nevolji svomu bližnjemu (Post 14,14-16), predanost i upornost u molitvi (Post 18, 23-33) imao i one za koje ne bi mogli reći da su pozitivne, tako uočavamo njegovo; otvoreno i svjesno laganje (Post 12,11-13; 20,1-2), te nevjeru u Božje obećanje (Post 17,17).

Savez kojega inicira i uspostavlja Bog (Post 17) vrlo je znakovit jer progovara o suštini biblijskog nauka. Uspostavom pra-sakramenta obrezanja koje je u Novomu zavjetu zamijenjeno krštenjem, kroz Savez kojega je znak obrezanje, članovi postaju nominalno Božji narod.

Rođenje zakonitog sina Izaka je vrlo bitan događaj koji će u kasnijim vremenima ostaviti traga na nauk Svetoga pisma. Kušnja o prinošenju sina Izaka imala je duhovnu i obrazovnu svrhu te ga je približila Bogu i produbila mu vjeru. Doživio je duboku starost, a nakon smrti je sahranjen u pećini Makpel, ispraćaj su predvodili  sinovi Izak i Jišmael (Post 25,9ss).

Abraham je primjer vjere, pouzdanja i slijeđenja Boga. Obećanja Božja, koja su bila sastavnim djelom njegova života i službe, dobivaju na težini zbog činjenice da su dana u vrijeme i okolnostima koje su bile u suprotnosti sa dobivenim porukama. Objava koju mu je dao Gospod sadržavala je nadu u baštinu zemlje u kojoj nije živio i koju nije posjedovao; da će njegovo potomstvo biti ogromno te će biti blagoslov mnogim narodima.

Značaj obećanja je u činjenici što tada još nije imao djece i ništa od obećanog nije bilo na putu ostvarenja. To što je prihvatio Božju objavu i vjerovao, a da nije imao i vidio, čini ga uzorom vjere. Abrahamova je važnost očitovana i u tomu što je «praotac monoteizma» u vrijeme kada je takav sustav vjere bio zaboravljen. Istinska vjera u Boga bila je nepoznanica u religijskim sustavima toga vremena. S Abrahamom počinje vjera objave onako kako je to vidljivo u Bibliji u kojoj naglasak s promišljanja o božanskom prelazi na objavu koju daje Bog. Dakle, istinska vjera svoje uporište nalazi u objavi Boga, a ne na stvorenim, prilagođenim ili izmišljenim stavovima.

Od njega počinje razvoj židovstva kao nacije i monoteizma kao vjere. Njegov zakoniti nasljednik Izak smatra se praocem židovske nacije. Od nezakonita sina Jišmaela razvijaju se Arapi. Kršćani su njegova «duhovna djeca», istinski duhovni baštinici jer nasljeduju religioznost koja je od Boga po njemu objavljena čovječanstvu. (B.B.)

© reformacija.net

Oglasi

Rasprava

Komentari su isključeni.

arhiva