društveni obzori i ogledi

Svijet prvih kršćana

Razumijevanje društvenog okružja te čimbenika koji su pomogli razvoju kršćanstva pomažu boljem sagledavanju povijesti, djelovanja u sadašnjosti te smjernica za budućnost.

Društveno okružje

Kada je pisan Novi zavjet veliki dio nam poznatog svijeta bio je pod utjecajem Rima. Trinaest je rimskih careva bilo dijelom povijesnog okružja kada je nastajao Novi zavjet. To su:  August od 27. pr. K. do 14. po. K, Tiberije, Kaligula, Klaudije, Neron, Galba, Oto, Vitelije, Vespazijan, Tit, Domicijan, Nerva, te Trajan od 98-117. po. K. Neki su od njih su imali loš, a ostali neutralan utjecaj u smislu progona kršćana.

Rimska je vlast bila spoj neovisnih gradova, država i teritorija – koji su svi bili podložni središnjoj vladi. Neki od dijelova carstva su dobrovoljno postali dio Rima, ostali su bili prisiljeni. Rimski sustav provincija je rastao ovisno o ekspanziji kraljevstva i konačno je postao snažan stroj poznat pod imenom «Rimski sustav provincija». Provincije su bile dio rimske vladavine na način da je nakon osvajanja general koji je vodio bitku postao vladar osvojene zemlje, provincija je postala njegova despocija. Provincije koje se spominju u Novom zavjetu su: Španjolska, Galija, Ilirik, Makedonija, Ahaja, Azija, Pont, Bitinija, Galacija, Kapadocija, Cilika, Sirija, Judeja, Cipar, Pamfilija i Licija.

Židovska država je bila djelom Carstva te su imali slobodu organiziranja svoje religije. Bilo je vrjemena kada je na Židove vršena snažna helenizacija, ali je zbog njihove monoteističke vjere i učenja glede politeističke prakse bilo malo nade za stapanje sa rimskom poganštinom. Želje i očekivanja političkog Mesije doveli su Židove konačne pobune koja je donijela razaranje Jeruzalema 70. po. K.

Židovi su kao i Rimljani imali aristokraciju. Najistaknutiji su bili vjerske vođe, vodeći rabini i kraljevska obitelj. Bilo je i porodičnih klanova kao npr. Makabejci, Hazmonejci. Među Sanhedrinima je bilo također vrlo bogatih ljudi kao što su Nikodej ili Josip iz Arimateje. Većina je Židova bila siromašna, no ropstvo nije bilo prošireno i većina je bila slobodna.

Rimsku aristokraciju su činile uglavnom senatorske obitelji, te su mnoge od njih prošle kroz borbe s drugim senatorskim obiteljima. Zemljoposjednici su imali najjači utjecaj i vršili su veliku društvenu kontrolu. Srednji je stalež bio gotovo uništen zbog vojnih operacija i ratova. Većina je od njih postala ovisna o državi jer nisu mogli preživjeti konkurenciju besplatnog rada robova. Puk je bio brojan, a život loš. Robovi su činili velik dio populacije. Bili su dovedeni iz raznih osvojenih zemalja da služe kao besplatni radnici svojih gospodara. Mnogi su od njih bili dobro obrazovani i radili kao učitelji.

Rimljani su obrazovali djecu u svojim domovima i obično je rob bio taj koji ih je učio prve lekcije. Nakon toga su išli u privatne škole u grad. Nastava je bila praktična u naravi, a uključivala je čitanje, pisanje i aritmetiku. Kasnije su učenici učili grčku i latinsku poeziju i retoriku. Pamtili su duge rečenice i ponavljali ih napamet. Mnogi od njih bi putovali na grčka sveučilišta smještena u Ateni, Rodosu, Tarzusu ili Aleksandriji. Neki su uzimali privatna predavanja kod putujućih filozofa.

Moralni standardi Rimljana nisu bili na visokom nivou, a Biblija sugerira moralnu dekadenciju Rim 1,18 ss. Općenito ljudski život nije bio cijenjen i mnoge su nemoralne stvari bile normalni dio života. Ljudski je život bio jeftin, a ubojstva česta. Razvod je bilo lako dobiti i bio je općenito prihvaćen u društvu. Ubijanje neželjene djece  je bila uobičajena praksa, a praznovjerje i vraćanje svake vrste je cvjetalo.

Rimsko carstvo je imalo period relativnog mira na svojim granicama kroz tzv. Pax Romana. To je bilo vrijeme stabilnosti i sve su glavne ceste mogle biti korištene za putovanja. To je značilo da su kršćani mogli lako putovati kroz različite regije i donijeti svoju poruku u različite dijelove carstva. Ovo relativno dobro vrijeme mira je pomoglo da se rana crkva brzo proširi.

Rimljani su bili tolerantni prema svim vjerskim uvjerenjima i dok se ona nisu doticale carske politike bila su religio licita. Ispočetka su tolerirali kršćanstvo jer su mislili da je to samo jedna židovska sekta, ali kad su ih Židovi konačno uvjerili u suprotno stvari su se počele mijenjati.

Prvi je veliki progon počeo pod Neronom i trajao je četiri godine, drugi su carevi također progonili kršćane. Među njima su: Domicijan, Trajan, Hadrijan, Antonije Pio, Marko Aurelije… Progon se nije odvijao samo u Rimu nego i u ostalim dijelovima carstva: Galiji, Egiptu, Palestini, Maloj Aziji.

Ponekad je progon započinjao jer se vjerovalo da kršćani čine kriminalne i nemoralne radnje. Važno je primijetiti da progon nije zaustavio širenje kršćanstva nego je naprotiv pomogao njegovom rastu.

Čini se da su u vrijeme Novog zavjeta i Židovi i Rimljani bili religiozni. Židovi su iščekivali dolazak Mesije, svi vjerski rituali i središte religije su bili orijentirani k Jeruzalemu i Hamu, a vjersko je učenje bilo dio svakodnevnog života. Bilo je i dosta vjerskih sljedbi: Farizeji, Saduceji, Eseni, Herodijanci, Zeloti, ali većina ljudi nije pripadala nijednoj od njih.

Rimska je religija bila u biti animistička. Vrhunska su božanstva bili Jupiter, Mars i Kvirnius, prihvatili su mnoge grčke bogove. Bilo je također utjecaja raznih filozofija kao što su epikurejstvo i stoicizam. Mnogi su ljudi odlučili pronaći spasenje i put u drugi život u grčkom misticizmu i bliskoistočnim kultovima. Sve je to stvorilo vjersku klimu u kojoj je kršćanstvo dobilo mogućnost da ponudi svoju poruku.

Duhovni poticaji

Prije nego je uzašao na nebo Isus je rekao svojim učenicima; «Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.» Dj 1,7-8

U sljedećim poglavljima Djela apostolskih možemo vidjeti kako je Bog učinio velika čuda i različite stvari kroz propovijedanje apostola. Oni nisu počeli propovijedati dok nisu primili Isusovo obećanje, a u drugom poglavlju Djela apostolskih možemo vidjeti ispunjenje tog obećanja kada je Sveti Duh sišao na njih na neuobičajen način i ispunio ih silom sa nebesa. Tek se tada nekoliko preplašenih sljedbenika ohrabrilo i započelo propovijedati o Čovjeku koji je pribijen na križ u Jeruzalemu. Već su poznavali cijelu Isusovu poruku i njegov život ali su tek tada počeli govoriti u Njegovo ime s velikim uvjerenjem. To je bilo moguće jer  su primili nadnaravnu moć koja je omogućila da postanu hrabri i uvjereni u ono u što su vjerovali te su imali potrebu govoriti.

Isus je govorio ljudima jednostavnu ali radosnu vijest o Bogu i čineći to uvjeravao ljude kako je vrijeme Božje slave blizu i njegovo je Kraljevstvo sa svom pravednošću i slavom među ljudima. Ljudi se trebaju pokajati  za svoje grijehe, vjerovati u radosnu vijest i Isusa (Mk 1,15 ).

Isusov je način propovijedanja ostao do danas kao primjer najboljih didaktičkih i uvjeravajućih metoda koje se mogu koristiti u prenošenju poruke. Koristio je pitoreskan govor, Mt. 7,3 – 5, često kroz igru riječi naglašavajući nešto (Iv 3,8 na grčkom je pnuma i aramejski ruha znači vjetar i Duh), koristio je mudre izreke, Mt. 7,1-6, poeziju Lk 6,27 – 28; 17,26 – 30, usporedbe Lk 15,11 – 32. Svi su ovi oblici učenja bili korišteni s ciljem da na najbolji način prenese poruka ljudima.

Slične su metode koristili i njegovi učenici, a Duh Sveti je te poruke oživljavao u srcima onih koje je Bog odabrao za vječno spasenje te ih po svojoj milosti dovodio do istinskog obraćenja i novog života. (B.B.)

© reformacija.net

Rasprava

Komentari su isključeni.

WEB PAGE TRANSLATOR

arhiva