Biblija i duhovnost

Sigurnost spasenja

“Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. Sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.” Mt 25, 31 – 33 ss

Biblija daje čovjeku nadu, njegov život ne završava smrću! Iako nismo zaslužili da nam se Bog objavljuje, dana nam je mogućnost da sa Bogom živimo vječno. Ovu nadu Biblija naziva spasenje – oslobađanje od moći grijeha i smrti.

Spasenje nije u ljudskoj mogućnosti i moći. To je dar Božje ljubavi i milosti, a čovjek ga može primiti samo vjerom i za to treba biti zahvalan. Spasenje, ipak nije samo pitanje daleke budućnosti Čovjek koji živi u ovoj nadi, već sada svoj život vidi drugačije. Na temelju darovane nade može već sada drugačije odlučivati i raditi. Kršćanin, u svomu spasenju živi već sada. Njegove brige i radosti su osvijetljene i pod utjecajem toga što vjeruje da je Isusa Krista upoznao, i nada se da će Isus Krist ponovno doći.

Dar i milost

Spasenje je najveći dar i milost što smo mi ljudi mogli od Boga primiti. Hoće li će svi biti spašeni ili će to biti nekome uskraćeno? Možemo li ovu nadu izgubiti, ili možemo li biti posve sigurni? Da li je Bog o našem spasenju već unaprijed odlučio, ili je to još uvijek otvoreno i nesigurno? Odgovori na ovo pitanje moraju biti oprezni i ponizni, ali istovremeno i puni nade. Spasenje je djelo Božje, ne naše pravo. Ali Bog želi da svi ljudi budu spašeni.

S tim u vezi je i pitanje, što će biti sa ljudima koji žive uredno i pristojno, a ne smatraju se kršćanima, ili samo možda nominalno. Svoja životna načela grade na Božjim zapovijedima, često poštenije izvršavaju od onih, koji redovito posjećuju crkvu ali ne žive po vjeri. Tko je prema tome bolji i Gospodu Bogu miliji? Marljivi učesnik Bogoštovlja, koji «griješi» tim da će mu sve biti oprošteno, ili pošten i principijelan čovjek, koji je «bezbožnik» zato što se ne moli i ne pohađa crkvu? Odlučuje li o našem spasenju Bog isključivo po nama nepoznatim kriterijima ili mora čovjek za svoje spasenje i sam nešto učiniti?

Novi zavjet nas uvjerava, da Gospodin Bog nikomu od nas ne daje prednost, ali isto tako nikoga ne odbacuje unaprijed. Svi smo jednaki grješnici i dužnici, a ipak možemo biti spašeni. Gospodin Isus je ispričao prispodobu o posljednjem sudu. Po njemu nas Gospodin Bog ne će pitati da li smo pohađali crkvu i čitali Bibliju. Bit ćemo podijeljeni po tome kako se je tko odnosio prema svojim bližnjim. Tko im je nesebično pomagao (hranio gladne, posjećivao bolesne itd.), toga čeka nova budućnost, ali tko je u životu mislio samo na sebe, toga više ništa ne čeka. Onima koji će se čudit zašto i oni nisu pribrojeni pobožnim zaslugama, Isus odgovara: «Što ste učinili onome neznatnom čovjeku učinili ste i meni. Tko takve ljude odbacuje, odbacuje i mene».

Ovo pravilo nesebične ljubavi vrijedi za sve, za krštene i nekrštene. Za one koji su proučavali Bibliju i za one, koji nikad nisu držali Bibliju u ruci. To bi moglo navesti na razmišljanje kako sama vjera u Boga i život u crkvi i nisu toliko važni. Ako su djela odlučujuća, a ne vjerska služba i članstvo u crkvi, čini se da bi vjera i molitva mogle biti uzaludne. Ali to nije tako!

Ljudski život nije moguće podijeliti na vjeru i djela. To je uvijek jedna cjelina. Oni, koji svoju vjeru maskiraju lijepim riječima, za njih apostol Pavao kaže, da je njihova vjera mrtva. Oni koji o svojoj vjeri ne znaju govoriti, mogu je izraziti djelima.

Vjera kao svjetonazor

Vjera nije to što je izvana vidljivo. Vjera je naš životni stav. Naš odgovor na Božju ljubav, kojom smo okruženi na svakom koraku, može se očitovati na više načina: molitvom i ljubaznošću, aktivnošću u crkvi i osobnom hrabrošću, čitanjem Biblije i brigom za bolesne. Nije na nama, da kod naših bližnjih ocjenjujemo istinitost i dubinu vjere. Ljudsko srce i dušu poznaje samo Bog. Za one koji, kršćansku vjeru ne izražavaju riječima, ali je nastoje možda i nesvjesno svojim životom ispuniti možemo se nadati da će biti spašeni zahvaljujući istoj milosti kao i oni koji o svojoj vjeri više govore nego što  je žive.

Isto se tako možemo nadati i za one koji se evanđeljem Isusa Krista nikada nisu susreli. Na njih se, također, odnosi njegova žrtva i oprost grijeha. Kako će Bog suditi na primjer sljedbenike drugih vjera i kultura je tajna i o tome ne treba raspravljati. Može se samo reći, da će kriterij biti isti. Spašen će biti taj, tko na ljubav odgovara ljubavlju, tko je oprostio zato što je njemu bilo oprošteno i tko je prema sebi bio jednako kritičan kao prema svome bližnjem.

Sa minimumom evanđelja se sreo svaki čovjek, u bilo kojem obliku, i dana mu je mogućnost  da ga prihvati ili da ga odbaci. Krist se sa ljudima susreće i tamo, gdje je njegovo ime nepoznato.

Mnogo se ljudi slaže s time da nije dobro biti sebičan, da je bolje ustuknuti i priznati krivnju. Ali se tako ponašati, to je jako teško, zato jer mislimo da se to ne isplati. Iako većina od nas zna, što je ispravno, časno i plemenito, kad se prestrašimo, djelujemo sebično. Tako da to za nas bude povoljno. Treba li čovjek ustupiti ili se svom snagom zauzeti za drugoga – treba imati dobar razlog. A taj «razlog» nudi kršćanska vjera. Kršćanin vjeruje, živi li Kristovim primjerom, da čini ono najbolje što može, iako mu to u neposrednom okruženju često donosi gubitak Božja ljubav, koju smo upoznali kroz Isusa Krista, motivira da nesebično pomažemo drugima. Pouzdanje u Boga, zajedništvo crkve, molitva, čitanje Biblije itd. – to sve čini snažan povod, zašto želimo i nastojimo biti dobri i pravedni.

Zahvaljujući biblijskom svjedočanstvu znamo, da nitko od nas nije dobar a ni pravedan; da li se na Boga oslanjamo ili ne. Molimo li se ili ne molimo. Čitamo li redovito Bibliju ili možda uopće ne. Svi smo skloni laži i trebamo se stidjeti za svoj život. Naša djela i naše riječi ne će nas pred Bogom opravdati niti spasiti. Vijest o Božjoj milosti i oprostu, je za nas čudo i oslobođenje. Bog je za nas učinio to što nam je bilo nemoguće i nedostupno. Evanđelje govori, da Bog od nas ne traži ispunjenje normi i obaveza, ali smilovao se nad našim grijehom i opterećenjem. Tko nije ponosan i prihvati ovu milost, smije se nadati i vjerovati, iako svojim životom nije udovoljio Bogu, da će biti spašen.

Ovaj Božji poziv nas ponovno «vraća u igru». Ono za što smo se dosada uzalud trudili i nastojali ispuniti, sada možemo činiti bez bojazni da ćemo nešto pokvariti i izgubiti. Kršćanin je zahvalno dijete koje je spoznalo da mu je oprošteno iako svoj zadatak nije ispunio. Ova zahvalnost mu daje radost i sigurnost ljubavi, iako zna, da je nesposoban i sve samo pokvari. Naša «dobra djela» tako postaju očitovanje zahvalnosti.

Ništa si time ne ćemo zaslužiti, jer zahvaljujući Božjoj ljubavi, ništa ne moramo i ne trebamo zaslužiti. Činiti drugima dobro više nije naša obaveza i zasluga, već radost i veselje.

Tko želi biti dobar samo svojom voljom i svojom snagom, sigurno će mnogo toga dobroga i učiniti, ali uskoro će doći do granice. Onaj, koga Bog vodi u nesebičnom djelovanju, i on doduše može zatajiti, ima priliku stalno ponovno pokušavati činiti dobra djela. U tome je velika sila Božjeg oprosta. Tko se oslanja na Božju milost ne će biti deprimiran svojim neuspjehom, već će nastojati biti bolji i bolji.

Spašeni, dakle, možemo biti svi. Kršćani i pogani. Ljudi iz različitih religija i naprosto oni koji ne vjeruju. Bog izričito želi da budu svi ljudi spašeni. Kod slikovitog je prikaza posljednjeg suda kriterij za sve isti: pošten život, nesebična pomoć, hrabrost, vjernost, ljubav. Čovjekov je siguran oslonac Božje uvjerenje, da će bit primljen iz ljubavi, a ne iz uvjerenja da je ove kriterije zadovoljio, spašeni smo samo iz čiste Božje milosti. (J.G.)

Molitva: Gospodine Bože molimo te neka tvoja milost u naši srcima bude ojačana i utvrđena tvojom dobrotom i silom, podaj nam takovu vjeru koja će svojim životom i djelima slaviti tebe. To te molimo po Isusu Kristu Gospodinu našemu!

© reformacija.net

Oglasi

Rasprava

Komentari su isključeni.

arhiva