Biblija i duhovnost

Poziv na put

«Reklo ti se, čovječe, što je dobro, što Gospodin ište od tebe: Samo da činiš što je pravo, da ljubiš, da u poniznosti hodiš sa svojim Bogom.» Mihej 6,8

Svaki od nas živi svoj vlastiti život. Svaki od nas Boga susretne u drugim okolnostima u drugim situacijama. Netko na vrhuncu svoje snage, drugi u vrijeme teške krize. Netko misli da za Boga nema mjesta u njegovom životu, ali i on živi od onoga što dobiva. Netko doživi susret sa Bogom u noćnoj tišini i samoći, drugi u društvu vjernika. Netko nakon dugog traženja, a netko neočekivano i neplanski. Naš put k Bogu i vjeri je uvijek jedinstven i originalan.

Može li čovjek, kako bi povjerovao Bogu, i sam nešto učiniti? Ili nam preostaje čekati dok vjera ne dođe sama? Vjera u Boga je uvijek dar, ali i čovjek može učiniti ususret Bogu nekoliko koraka.

Prije svega čovjek ne bi smio zamišljati, da je kršćanska vjera naprosto stav čvrstog uvjerenja, a što bi se moglo nazvat sigurnost. Mnogi ljudi, koji su došli posjetiti Bogoštovlje u crkvu, imaju dojam da je ljudima oko njih sve jasno i da u ništa ne sumnjaju, a sve što čuju nepokolebljivo vjeruju. No nije to tako. I nakon mnogo godina kršćanin je neprestano na početku i stalno si postavlja  mnoga neprimjerena pitanja. Da ne postavlja takva pitanja, bio bi to fanatizam, a ne vjera.

Vjera je upravo zato vjera što dozvoljava propitivanje pa čak nesigurnost. Kršćanska vjera nije čvrst stav misli, kad čovjek ni u što ne sumnja i hrabro ide za svojim ciljem. Moramo, na svoj način, svaki dan ponovno povjerovati. Može nam za to biti oslonac prijašnje iskustvo, ali je vjera u Boga u svakoj situaciji nešto drugo, nešto novo, neprirodno, nešto što još nije doživljeno. Samo je Bog sigurnost. Ali  u nama je velika nesigurnost i slabost, koju ne smijemo skrivati.

Događa se da netko o vjeri u Boga ozbiljno razmišlja, ali čeka nekakav impuls. Možda želi doživjeti nekakvo čudo. Drugi opet čeka da ga netko uvjeri. Mnogi ljudi si unaprijed odrede uvjet  kojem bi mogli povjerovati. Ali ovakav put uglavnom ne vodi do vjere. Ako čovjek, o vjeri, ima svoju fiksnu predodžbu da mu se to ostvari, može čekati cijeli život. U biblijsku vjeru moguće je ući tiho i pokorno, takoreći korak po korak.

Ali kako će čovjek saznati da je kršćanska vjera istinita? Iako je moguće u uspjeh  kršćanstva sakupiti mnogo argumenata, ne radi se o neovisnom sudu razuma, već o istini, o kojoj se može uvjeriti samo «na vlastitoj koži». Ne da se objasniti, a niti dokazati. Vjera spada u tu kategoriju gdje odlučuje naše osobno iskustvo. Saznati, da je Isus istina, mogu tek kada pokušamo s Njime živjeti. To je slično, kao kad se susretnemo sa čovjekom koji nam se sviđa. Nitko nam unaprijed neće tvrditi da je to partner za cijeli život. Ali možemo ga upoznati i s njime se zbližiti i tek tada ćemo saznati da li smo našli onog pravog.

Istinitost Isusovih riječi ne možemo potvrditi teoretski, već u praksi svakodnevnog života. Ako čovjek prihvati Isusov pogled na život i na druge ljude – i po tome se počne ponašati i odlučivati, sam će saznati, da li je ovakav pogled pravedan i da li mu u životu pomaže. Istinitost kršćanske vjere, moguće je upoznati samo iz svog vlastitog iskustva.

Nekome na putu do vjere može pomoći kad najprije napravi jedan samostalan korak, a onda ponovno odluči da li će ići dalje tim putem. Svaki se od nas na primjer može na početku obratiti Bogu osobnom molitvom. Nije to tako teško kako se na prvi pogled čini. Dovoljno je «samo» savladati svoj ponos i u jutro sa nekoliko riječi zamoliti Boga za pomoć tijekom dana, sa uvjerenjem da Bog čuje. Navečer, pak možemo zahvaliti što nismo bili sami,  sjetiti se što smo sve taj dan primili kao dar, a priznat ćemo gdje smo pogriješili. Čovjek često, u životu, Božju pomoć ne vidi iako je njome okružen doslovce sa svih strana.

Kod nekog drugog, put vjere započne tada, kad počne proučavati Bibliju ili  kad sluša  tumačenja  događaja iz Biblije i kad u tim događajima prepozna svoju situaciju. Priča o Petru, kako je išao za Isusom po vodi, može za nas biti izazov, da  se vjerom odlučimo za nešto što nas je inače strah. Događaj o Abrahamu, koji je na Božji poziv napustio sve i našao novi dom u obećanoj zemlji, može  nam postati razlog da i mi  nešto zaključimo i prihvatimo poziv na put koji je osiguran samo Božjim obećanjem i vjerom. Kad Bog govori, njegov glas ne odzvanja sa oblaka već zvuči u našemu srcu. Iako su to nekad samo  ljudske riječi ili možda naše, znamo da ne proizlaze iz nas. Taj glas savjesti je tih i lako ga nešto nadjača.

Nekoga ka vjeri potakne neki neobičan događaj, koji će izmijeniti njegov život. Takvi događaji se obično ne ponavljaju i služe nam samo kao poziv i ulazna vrata da uđemo u svijet vjere. Jako je važno ići dalje po  ovom putu. Postoje ljudi koji u trenu obećaju Gospodu Bogu vjernost, ali dok se okrenu već  na to zaborave. Misle da su njihove molitve bile izraz trenutne slabosti i straha, i sada se stide  to priznati.

Možda na početku od vjere i očekujemo nešto konkretno, vjera nam u određenim momentima  može i mnogo pomoći. Ali čovjek  ne vjeruje  zato da bi od toga imao neke koristi, već zato  što je Bog njega pozvao. Vjera za nas znači ljubav i vjernost i ne traži čuda. Koga jednom dotakne živi Bog, ne može to zaboraviti. Može nastojati zaboraviti,  može Božjem pozivu i  ljubavi izmicati, ali put ka vjeri  mu je za svagda otvoren. Bog ga čeka! (J.G.)

«Ljubav nikad ne prestaje; a proroštva će prestati, jezici će umuknuti, znanje će proći. Jer dijelom znamo i dijelom prorokujemo. A kad dođe što je savršeno, prestat će što je djelomično. Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, rasuđivao sam kao dijete: Kad sam postao muž, odbacio sam što je bilo djetinje. Jer sad gledamo kroz ogledalo u zagonetki, a tada ćemo licem u lice. Sad spoznajem dijelom, a tada ću spoznati kao što sam i sam spoznat. A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav, to troje. Ali je najveća među njima ljubav.» 1. Kor 13, 8-13

© reformacija.net

Oglasi

Rasprava

Komentari su isključeni.

arhiva