Biblija i duhovnost

Ima li života poslije života?

«Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime! Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. Tješite se dakle uzajamno ovim riječima! Budnost u iščekivanju Dolaska Gospodinova!» 1. Solunjanima 4, 13 – 18

Bilo je doba i kultura, kada je tema broj jedan, bilo pitanje zagrobnog života. Zemaljski život je bio shvaćan kao priprava za vječni život, a sve je ostalo bilo tome podređeno. Očiti je primjer takve kulture drevni Egipat.

Stari svijet

Zanimljivo je kako biblijsku vjeru ne zanima mnogo zagrobni život. U Starom zavjetu je sva pozornost usmjerena na zemaljski život. Bog svoju pomoć ne odgađa za vječnost. Djeluje i izbavlja čovjeka u ovozemaljskom vremenu. U Starom zavjetu pravednost se rješava u okviru ovoga svijeta. To što Bog obeća čovjeku, počinje se ostvarivati već u njegovom životu, a nastavlja u životima njegovih potomaka. Tako stalno ostajemo u obzoru poznatog nam svijeta i vremena.

Malo gdje je tako proslavljena ljepota zemaljskog života, supružnička ljubav, radost zbog posla, djece i dobroga jela, kao u Bibliji. Mudrost i pravda se ne traže u podzemnom svijetu, a niti u zvijezdama. Ovaj svijet je shvaćen kao dobar i krasan, boljega nema. Bog pred nama ništa što je dobro ne skriva. Ono najljepše nam daje u toku naših dana i na ovoj zemlji. Vidno očitovanje Božje dobrote je život u obećanoj zemlji i  Božji zakon, koji omogućuje živjeti u miru i povjerenju s Bogom i ljudima.

Smrt je u Starom zavjetu smatrana kao bolan i žalostan dio života. Sa smrću je kraj svim našim planovima i mogućnostima. Samo živi mogu hvaliti Boga. Mrtvi šute i nije dozvoljeno sa njima komunicirati. Ipak nisu zaboravljeni. Bog ih se prisjeća kad razgovara sa njihovim sinovima i kćerima. O zagrobnom životu kao takvom se ne mudruje. Mrtvi su skriveni u Božjem srcu. Bog ih pamti i ostaje im vjeran tako, što djeluje za njihovu djecu i potomstvo. To, što se dogodilo između njih i Boga neprestano traje i vrijedi. Vječnost je samo u Bogu, a sve ostalo prolazi i odlazi.

Mogućnost je uskrsnuća u okviru Starog zavjeta  samo naznačena. Mojsije nema groba, Enoh i Elizej po smrti odlaze ravno k Bogu. Pomisao na sveopće uskrsnuće mrtvih u Izraelu se pojavljuje tek kasnije, ali nisu svi Židovi tog mišljenja. Bili su uvjerenja da će na kraju vremena Bog još jednom svakog čovjeka ponaosob pozvati i pravedno mu suditi.

Novi svijet

Prvi kršćani su prihvatili ovu nadu, kad su saznali da se Isus, koji je umro, s njima i dalje susreće živ. Djelovao je preko njih jednako snažno kao u doba dok je s njima hodao po Galileji. Kršćani nisu mudrovali i razmišljali što će biti poslije smrti, ali su vjerovali da je smrt pobijeđena. Vjerovali su , da će svi oni, koji su svojim životom priznali Isusa, jednom uskrsnuti u novi život, slično kao Isus. Ispočetka su mislili, da će vrlo brzo doći vrijeme svekolike promjene – još u toku njihovog života. Kasnije su saznali da su Božji planovi veći nego njihovo spasenje. Povjerovali su da  Bog želi preko riječi evanđelja spasiti što više ljudi.

Kad je apostol Pavao u tamnici razmišljao o svojoj smrti, čeznuo je da već za svagda bude sa Bogom, a opet mislio je da je bolje da ostane, jer je ovdje potreban drugima. Na kraju se priklonio ovoj drugoj mogućnosti. Pred sobom je vidio novu zadaću i novi posao. Zato kršćanin nema razloga prije vremena bježati sa ovoga svijeta. Dok može živjeti, njegovo je mjesto na ovoj zemlji i među ljudima.

U Novom zavjetu postoje dvije predodžbe o vječnom životu. Prema apostolu Pavlu, uskrsnuće je stvar budućnosti. Tek tada kad Bog završi tijek vremena ovoga svijeta, mrtvi će uskrsnuti a oni koje će posljednji dan zateći  žive, pridružit će im se. Po predodžbi autora knjige Otkrivenje, ljudi koji su vjerovali Bogu uskrsnuli su neposredno nakon svoje smrti i već sada žive u Božjoj blizini. Ove dvije predodžbe ipak ne moraju biti u suprotnosti. To što se prema ljudskom shvaćanju trenutačno događa i postepeno ispunjava, kod Boga se to već dogodilo i vrijedi zauvijek.

Ljudski gledano: kad umremo naš zemaljski život završava i od nas ništa ne ostaje. Naš život je skriven u njem samom i u tome je jedina naša nada. Kako ćemo izgledati i živjeti, kad nas Bog jednom uskrisi i dovede u svoje  kraljevstvo, to je tajna vjere. Ne želimo pretpostavljati niti zamišljati. Znamo samo to, da nas ne čeka vječna samoća, već živo zajedništvo sa Bogom i ljudima. Božji oproštaj izmirit će sve nepravde koje nas razdvajaju.

Nada

U nekim Isusovim prispodobama pojavljuje se zanimljiva misao. Po njoj je Božje kraljevstvo u ovom svijetu već sada prisutno. Svuda gdje, po evanđelju, radosno živimo u zajedništvu i gdje Božje darove zajednički dijelimo, tamo je i Božje kraljevstvo. Smrt je već pobijeđena, a Krist sjedi uz desnicu Boga. Ali istovremeno se događaju stvari koje se protive Božjoj volji – ljudi i dalje pate i umiru. Zlo se širi i uništava mnogo dobroga. Kršćani ipak vjeruju da je Božje kraljevstvo započelo i djeluje među nama. Njegov definitivni dolazak je nezaustavljiv. Ne znamo kad će doći konačan kraj, a ne možemo ga ni ubrzati, ali već danas možemo uživati u  Božjem kraljevstvu.

U biblijskom pogledu svaki čovjek je jedinstveno Božje djelo i naš život se ne ponavlja. Bog ljubi svakog pojedinog čovjeka. Ljudski život nije beskonačna kolotečina, već vremenski ograničena prilika koja se više nikada neće ponoviti. To vodi kršćane aktivnom i odgovornom životu, umjesto da se pouzdaje u to, da će poslije smrti imati vremena ispraviti svoje pogreške. Istovremeno vjera u Krista nam daje sigurnost da naše grijehe ne ćemo vječno trpjeti, već će nam biti stvarno i zauvijek oprošteni.

Biblijska vjera ne poznaje nikakve ponovne živote. Ako čovjek svoju priliku ne iskoristi, druge prilike više nema. Upravo zato je ovaj čas tako dragocjen i jedinstven. Već se danas s visokom važnošću odlučuje o tome hoće li se naš život nastaviti, ili će zauvijek završiti. O našoj budućnosti ne odlučuje nikakav prirodan zakon, niti sudbina ili nečija odredba, nečiji zagovor, već isključivo i jedino milostivi Bog, kojega smo upoznali po Isusu Kristu. (J.G.)

© reformacija.net

Oglasi

Rasprava

2 thoughts on “Ima li života poslije života?

  1. Vjera u Isusa Krista nam daje sigurnost i po njemu imamo život vječni (samo po njemu) Taj vječni život je pun neshvatljive, neizrecive radosti, o kojoj Apostol Pavao kaže( 1Kor 2,9) Što oko nije vidjelo ni uho nije čulu, ni u čovječje srce nije ušlo, to je pripravio Bog onima koji ga ljube.

    Posted by Anonimno | 31. srpnja 2010., 12:02
  2. Vjera u vječni život je temelj za svakog kršćanina. Bog daje tu nadu putem milosti po Krista, a to je poruka koju dobivamo kroz Evanđelje.

    Posted by Dane | 7. kolovoza 2010., 16:34

arhiva