Apostol Pavao je ima tri misijska putovanja opisana u Djelima apostolskim 13-21 p., a dogodila su se, okvirno, od 48.-58.po.Kr. To su jedna u nizu za koja pretpostavljamo da ih je imao. Sa njim je putovalo, ne nužno svaki put i uvijek, više suradnika: apostol Barnaba, Ivan-Marko, Sila, Timotej, Luka, Sopter Pirov, Aristrah, Sekund iz Soluna, Gaj iz Derbe, Tihik, Trofim iz Azije itd.

Kada se čita o putovanjima vidljivo je kako su to kraći opisi događaja, mjesta na kojima su bili te zgoda koje su ih pratile, stil je živ i avanturističan, a to opisima putovanja daje dodatnu zanimljivost. Nisu to zapisi dogmatskih postavki nego svjedočanstva koja oslikavaju sve radosti i probleme, uspjehe i poraze koji je ovaj apostol sa svojim suputnicima doživio.

Polazišna točka i vrlo značajna pomoć dolazila je od zajednica koja se okupljala u Antiohiji, gradu u Siriji. Bilo je to kulturno i ekonomsko odredište, poznato po tome što su tamo po prvi puta sljedbenici Isusa prozvani kršćani: Dj 11,26. Tamo je djelovala zajednica vjernika, vrlo brzo nakon Kristova Uzašašća, te su bili predani navještaju Isusova nauka. Crkva je ustrojena nakon prvog većeg i organiziranog progona kršćana koji se dogodio nakon mučeništva sv. Stjepana: Dj 11,19-26. Ta će zajednica postati jedna od vodećih biskupija rane crkve, razviti će u narednim stoljećima značajnu bogoslovnu školu. Iz tog se primjera može zaključiti kako nikad ne treba odbaciti skromne početke, te uvijek valja razmišljati kako činiti volju Božju i graditi Njegovo kraljevstvo.

Dakle, pod Božjim nadahnućem i vodstvom, apostoli Pavao i Barnaba započinju svoju misiju na otoku Cipru. Od tamo idu na područje Male Azije. Tijekom putovanja navještaju Evanđelje Božjeg spasenja po vjeri u Isusa Krista. Obilazili su različite gradove i mjesta. Posjećivali su i sinagoge jer su smatrali kako je Isusovo mesijanstvo na prvo mjestu upućeno Židovima. Mnogi su od njih prihvaćali poruku, te su iz tog naroda potekli prvi i najveći kršćanski autoriteti.

Ipak, već je od samih početaka bilo jasno kako je kršćanska poruka upućena svim narodima i nije vezana samo za jednu etničku ili nacionalu skupinu. Tako su pronosili poruku o spasenju Božjemu drugim narodima i pripadnicima različitih religija. Njihovi su napori bili popraćeni blagoslovima jer je poruka padala na plodno tlo. Ustrojeno je više zajednica koje su postale jezgre iz kojih će se dalje širiti evanđeoska poruka.

Ali, bilo je problema. Tako su na više mjesta proganjani zbog toga što je njihova poruka prepoznata kao prijetnja tadašnjim političkim i religijskim interesima. Apostol Pavao je doživio i kamenovanje u Listri, ali ga je Bog ozdravio.

Prvo misijsko putovanje apostola Pavla potaknuti će promjenu svijesti o službi te želju za otvaranje prema drugima. Integracija drugačijih biti će i poticaj za prvi Sabor u Jeruzalemu (Dj 15,6-35), koji će dati odgovora kako oni koji se priključuju kršćanskoj crkvi mogu pronaći svoje mjesto, te što od duhovnih i moralnih načela trebaju usvojiti. Biti će to poticaj i za ostala te će dati primjer kako i zašto činiti misiju sljedećim naraštajima kršćana.

Putovanja su nadahnuta Božjim pozivom navještaja Radosne vijesti. To je skraćeni naziv za poruku koju je Pavao prenosio. Bila je to poruka Božje ljubavi, pomirbe i mira koja je ponuđena čovjeku zbog milosti i dobrote Boga stvoritelja svega. Ta je poruka naglašavala dolazak i očitovanje Spasitelja utjelovljenoga u osobi Isusa iz Nazareta. Tako je Nazarećanin Krist, utjelovljenja i vječna Riječ ili Bog u punini! (B.B.)

© reformacija.net