Pobožnost je stanje duha i način kako osoba, koja je vjernik, ostvaruje svoju vjeru u životu. Različite kršćanske tradicije razvijale su, ali to čine i danas, pristupe kako onostrano približiti čovjeku.

Namjera je ovim člankom, iz ugla tradicionalnog europskog protestantizam, naznačiti temelje pobožnosti. Iako tradicionalne protestantske crkve: reformirana-prezbiterijanska (kalvini), evangelici (luterani), i anglikanci (episkoplani) čine veliki korpus vjernika na našemu kontinentu sa više desetaka milijuna pobožnih vjernika o ovim se zajednicama malo zna. Crkve nisu ujedinjenjene pod upravnim centrom, ideja koju protestanti sa sumnjičavošću promatraju, ipak navedene zajednice dijele zajedničku vrlo sličnu teološku tradiciju te identitet koji proizlazi iz reformacije 16.st. Strukture su im slične, a kod prve dvije navedene identične stog ih se s pravnom svrstava u protestantsku tradiciju europske reformacije.

Temeljni koncept protestantske pobožnosti

Sveto pismo

Kada su jednog od najvećih teologa dvadesetog stoljeća profesora i pastora Reformirane Crkve u Švicarskoj Karla Bartha pitali koja mu je najdublja teološka misao koju može reći, jednostavno je odgovorio: «Bog me ljubit ja to znam; jer mi Biblija glasno govori o tome!»

Protestansku pobožnost se ne može razumjeti izvan objave Svetoga pisma. Biblija je, za konzervativne protestante, Božja riječ, konačna i najveća objava Boga. Privatne objave, a posebno one koje ne mogu naći uporište u nauku Svetoga pisma se ne prihvaćaju. Tako se naučavanje mora promatrati kroz objavu Biblije. U Svetomu pismu Bog pregovara, a njegov je govor upućen cijelom svijetu te specifično vjernicima. Biblija je izvor pobožnosti na način da kroz njezino proučavanje i promišljanje vjernik razvija svoj odnos s Bogom i prema Bogu. Biblija je objektivan kriterij po kojemu se može jasno znati što je ispravno i valjano te kako i što vjerovati.

Stoga je propovijedanje i poučavanje Svetoga pisma u zajednici vjernika te proučavanje i promišljanje u osobnoj pobožnosti temelj na kojemu se gradi protestantska pobožnost.

Obraćenje

Obraćenje je proces ili trenutak duhovne obnove, različito se očituje i nema jedinstvenog pravila kako se odvija. Ipak je jasno očitovano obraćenja vidljivo u vjeri te usmenoj ispovijedi vjere u jednoga Boga u Trojstvu, Trojstvu u jedinstvu, nepomiješane osobe niti podijeljene biti. Dakle vjere u Boga Oca, Boga Sina (našega Gospodina Isusa Krista) te Duha Svetoga.

Obraćenje nastupa djelovanjem Duha Svetoga te ga je nemoguće umjetno proizvesti ili stvoriti, pokreće ga Boga i daje komu želi. U tom su interaktivnom djelovanju Boga i čovjeka propovijedanje Božje riječi te iznošenje istina Svetoga pisma i kršćansko Bogoštovlje ključni. To ne umanjuje važnost navještaja Radosne vijesti u svakodnevnom životu i onim situacijama koje su manje «konvencionalne». Evangelizacija tj. iznošenje temeljnih istina Svetoga pisma bitan su dio koji vodi do obraćenja i novog života po vjeri u Boga.

Protestantska pobožnost, vidljiva iz nauka reformatora 16.st. i velikih uzora, jasno upućuje na ovu temeljnu misao na kojoj se trebao temeljiti duhovni život pojedinaca, te se prenosi na život zajednice vjernika.

Život s Bogom

Često se puta protestantizam oslikava kao udaljen, hladan i distanciran, posebno se to voli pripisati kalvinizmu. Obično to čine oni koji misle da je takovim opisom najlakše «otjerati» ljude od protestanta, jer balkanci vole smatrati kako protestantizam nije za naš puk. Istina da, kao i u svakoj zajednici, posebno koja je tako velika kao navedene ima onih koji su manje zainteresirani za pobožnost. Mnogi naslijede identitet bez da ga istinski upoznaju. Tu je činjenicu vrlo lako uočiti na religijskom identitetu naše domovine.

Ipak, protestantska pobožnost stavlja naglasak na život s Bogom. Ma koliko to zvučalo nemoguće, apstraktno i neostvarivo valja naglasiti nekoliko temeljnih odrednica koje pojašnjavaju i približavaju ovaj koncept. Život s Bogom se može živjeti u svakodnevnom životu bez obzira na posao koji radimo ili službu koju imamo. Takav život počinje duhovnom regeneracijom koja otpočinje već po sakramentu krsta, ali se u djetetu razvija tijekom vrjemena, isto tako se može dogoditi u kasnijoj životnoj dobi. Ta je svjesnost vjere prvi preduvjet života s Bogom.

Život s Bogom se razvija kroz interaktivan odnos. Što to znači? Molitva koja je razumjena kao mogućnost susreta i «dijaloga» s Bogom, koja nije ograničena formom i liturgijom što ne znači da i jedno i drugo treba odbaciti, je taj «mehanizam» koji uvodi u interaktivan odnos s Bogom. Potrebno je naglasiti kako se taj odnos razvija, a spoznaja Boga dovodi do stabilnosti duha i svrhovitog života. Život s Bogom se odvija kroz inteligentnu duhovnu interakciju, ma koliko ova izjava može zvučati kao da je upućena samo učenim ljudima to nije točno. Naime svatko bez obzira na spol, rasu, boju kože, funkciju u društvu, stupanj inteligencije ili završene škole može biti u interaktivnom odnosu s Bogom, na svom nivou. Svi oni kojima je Bog uputio poziv i dao dar vjere, a to su oni koji prihvaćaju da ima Boga iako ga ne mogu opipati ili vidjeti, oni su koji mogu živjeti s Bogom.

Zajednica vjernika

Crkva je zajednica vjernika koji se okupljaju za zajedničko Bogošovlje te na taj način ispunjavaju svoje duhovne potrebe. Skupine vjernika stvaraju organizacije, to je razumljiva i potrebna nakana. Prema tome svi oni koji govore i rade protiv vidljive Crkve bez obzira kako se ona zvala rade protiv Boga.

Iako su organizacije pa tako i Crkve sačinjene od nesavršenih i grješnih ljudi one su potrebne iz više razloga. Budući je čovjek društveno biće on ne može sam opstati niti materijalni niti duhovno, u susretu s drugima ostvaruje se osobnost čovjeka. Čovjek je čovjek upravo po tome što se susreće, vodi dijalog te izmjenjuje svoje razmišljanje. Organizirana zajednica vjernika tj. Crkva je potrebna jer je «Tijelo Kristova» čija je glava sam Gospodin Isus Krist. U Crkvi se jasno poučava Božja riječ te održava Bogoštovlje, administriraju sakramenti i poučava Sveto pisma.

Iako mnoge religijske skupine koje se vole predstavljati za protestante, potiču individualističku pobožnost izvan tradicionalnih crkava, to nije tradicionalni protestantizam. Na kraju želimo opisati važnost zajednice jednom usporedbom. Kao što jedan komad drveta koji se izvadi iz goruće vatre puno kraće daje toplinu tako je i sa vjernikom, pobožnost se uvijek treba očitovati u zajednici vjernika jer je tamo jača energija koja i duže traje.

Posljedice protestantske pobožnosti

Legitimno je postaviti pitanje, kako se takova pobožnost očituje u svakodnevnom životu i društvenoj zajednici, tj. koji su njezini učinci? Ako je samo apstraktna i nema doticaja sa stvarnim životom upitna je i njezina vrijednost, ma koliko se to na prvi pogled čini proturječnim.

Kako smo već naveli, u Europi, ima veliki broj vjernika navedenih zajednica, s obzirom na ukupno pučanstvo. Švicarska ima oko 30% kalvina, Mađarska oko 20%, Nizozemska 20%, Velika Britanija oko 14%. Njemačka ima oko 30% luterana, a Skandinavske zemlje više od 60%. Velika Britanija ima više 29% anglikanaca itd. Promatrajući društvene učinke koji proizlaze iz protestantske pobožnosti potrebno je istaknuti sljedeće.

Istinsko razumijevanje protestantske pobožnosti stvar stabilnost i uredna život. Pod «urednošću» podrazumijevamo takovo stanje uma i duha koje nastoji djelovati na način da stvara i promiče stabilnost, kreativno osmišljava život i pozitivno mijenja društvo oko sebe. Takova pobožnost daje smisao i svrhu za život.

Protestantizam stavlja naglasak na pravedno društveno uređenje, socijalnu pravdu, skrb za nemoćne i socijalno ugrožene, te provođenje zakona. Zakona koji je odraz društvenih potreba i uređivanja odnosa među ljudima, a ne fasada zbog drugih. Zbog toga se u protestantskim zemljama Europe stavlja veliki naglasak na pravedno društvo koji se temelji na poštivanju Boga i vjere te društvenoj skrbi za sve jedinke zajednice, jer je društvo jako onoliko koliko je jak njezin najslabiji član.

Praktične se implikacija protestantske pobožnosti očituju i u tomu da je Crkva dio svijeta, a time društva. To će reći niti superiorna niti podređena, sastavni je dio zajednice, a jaka je onoliko koliko su njezini vjernici aktivni. Iz toga proizlazi i pristup poslu, pa je tako svako zvanje «služba Bogu». Dakle, može se slaviti Boga i na onom poslu kojega se obično smatra manje važnim, svako je zvanje «sveto» onoliko koliko se njime časti Bog. To ne umanjuje vrijednost i važnost Crkve ili Bogoštovlja, naprotiv iz njihova djelovanja proizlazi takov pristup. Poznata je činjenica da protestantizam stavlja veliki naglasak na radnu etiku. Ono što je manje poznato da se ta radna etika temelji na pobožnosti.

Jezgrovito i pojednostavljeno rečeno: osoba koja prakticira takovu pobožnost nastoji svojim radom i poštenjem na poslu slaviti Boga. Takova osoba troši onoliko koliko je potrebno za život, da se ne ugroze potrebe i da se pristojno živi. Poštenim radom i osobnom potrošnjom koja se svodi na potrebno, a ne rastrošnost stvara se akumulacija kapitala. Istina je sljedeća, ona se ne vidi u prvoj pa čak ni u drugoj nego tek u kasnijim generacijama. Sve iluzionističke slike zapada u kojemu su svi bogati i dobro žive, a da malo ili ništa rade čista su besmislica. Oni koji bi lakim putem do bogatstva trebaju znati da je to opsjena. Tek se upornim radom, racionalnom potrošnjom, štedljivošću može doći do zemlje blagostanja, a to se na žalost u tranzicijskim zemljama, kakva je i naša, često zaboravlja.

U zaključku je potrebno istaknuti kako ne postoje brza i jednostavna rješenja. Nakana i nije davati recepte nego skrenuti pozornost te proširiti kut gledanja. Zajednica se može mijenjati onoliko koliko je svaki pojedinaca spreman na pozitivne promjene. Prema tome, samo tamo gdje je dovoljan broj pojedinaca koji su spremni vjerovati i živjeti svoju vjeru vidljivi su duhovni i društveni pomaci. (B.B.)

© reformacija.net