Tajne Brestovca

Brestovac

Ljubav je često puta pokretač velikih promjena. Tako je zbog velike ljubavi, prema bolesnoj dragoj, liječnik potaknuo jedan od najznačajnijih zdravstveno-društvenih projekata toga doba. Iako se je liječila, u za to doba vrhunskoj bolnici, ipak je umrla u naručju svoga liječnika i dragoga. Njegovo je ime Milivoj Dežman, a ona se je zvala Ljerka Šram.

Brestovac je ime za nekadašnju plućnu bolnicu čije se ruševine nalaze na središnjem dijelu Medvednice na visini od 848 m nedaleko od vrha (Sljeme 1035 m). Otvorena je 1909., a zatvorena je 1968. Brestovac je izgrađen zbog, u to vrijeme, rasprostranjene sušice koja je odnosila mnoge živote. U izgradnju bolnice bili su uključeni mnogi Zagrepčani. Novac je prikupljen od dobrovoljnih darova, prodaje umjetnina poznatih umjetnika (Bukovac, Crnčić, Iveković itd.), igri na sreću, a zemljište je darovao vlastelin Miroslav Kumler. Bolnica je bila vrhunski opremljena i spasila je živote mnogih bolesnika.

Uz Brestovac je vezana mračna i dobro čuvana tajna. U svibnju 1945. pripadnici 6. Ličke proleterske brigade predvođeni Đokom Jovanovićem zaposjeli su bolnicu. Namjera im je bila pobiti sve bolesnike i osoblje. Liječnici su ih uspjeli odgovoriti od toga sa objašnjenjem da će služiti i liječiti partizanske ranjenike, ako im poštede živote. Bolesnici nisu bili te sreće. Nakon što su ih opljačkali izvršili su masovno ubojstvo 210 bolesnika. Nesretnike su ubili nedaleko od Brestovca kod šumskog područja Obernjaka. Ovo je jedno u nizu mnogih i masovnih zločina koji su počinili komunisti na Zagrepčanima.

Bolnica je nastavila raditi krijući mračne i strašne tajne koje su počinili članovi udruženog zločinačkog poduhvata, komunističko-partizansko-četnički krvnici, zbog velike mržnje prema Hrvatskom narodu nad kojim su počinili genocid tijekom trajanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Obernjak

Autor (tekst i fotografija): Branimir Bučanović

Liberalizma i kršćanstvo

Maska-CB

Teološki liberalizam, u protestantskoj crkvi, u velikom je porastu od 19. st. Ali to nije nešto novo, bio je to stari liberalizam ponovno umotan s privlačnom robnom oznakom, kroz pametno osmišljenu marketinšku strategiju. Prosvjetiteljstvo je 17. i 18. st. postavilo savršene temelje za takov razvoj. Prosvjetiteljstvo je povezalo razum i empirijske činjenice kao temelj za ustrojavanje cjelovitog sustava svega. Taj je sustav povezan sa znanošću i religijskim znanjem postao i put za razumijevanje etike, državne uprave i estetike koje čovjeku daju navodnu sposobnost da održava objektivnu istinu o stvarnosti.

Prosvjetiteljstvo je bilo naznaka “Doba razuma”, kao suprotnost “Dobu vjere”. Jednostavno rečeno teološki liberalizam je primijenjeno prosvjetiteljstvo u teologiji, i očito je prosvjetiteljsko dijete.

Teološki liberalizam, u svojoj biti, ne ispovijeda niti jedno vjeroispovijedanje. Može se reći da se u svojoj biti on ne oslanja na prepoznatljivo ujedinjeni doktrinarni sustav. Može se reći da je razvijen kao teološko-hermenautička promidžba. Kao i hermenautika prosvjetiteljstva, hermenautika teološkog liberalizma propitkuje sve i sumnja u sve tradicionalne izvanjske autoritete te ustrojava nove zaključke temeljene isključivo na empirijsko-znanstvenim podatcima koji su u skladu s ljudskim razumom, a ne na vjeri u Boga, “Svetoga pisma” i povijesnim kršćanskim vjeroispovijedanjima. Potraga za istinom odvojeno od vjere u božansko otkrivenje istine bio je put 19. st. teološkog liberalizma, a to je put i 21. st. liberalizma.

Gresham Machen napisao je u svomu klasičnomu spisu “Kršćanstvo i liberalizam” iz 1923.: “Što je odnos između kršćanstva i suvremene kulture; može li kršćanstvo opstati u suvremenomu dobu? Ovu nevolju nastoji riješiti suvremeni liberalizam.” Teološki liberalizam svoj poticaj dobiva od svijeta. Vođen je onim što čovjek mora činiti, ostvariti, odrediti; a ne sa onim što je Bog učinio, ostvario i otkrio. Krilatica je teološkog liberalizma: “Kršćanstvo se mora prilagoditi ili umrijeti!”

Teološki liberalizam u svojoj biti posjeduje duboku težnju da bude blizak kulturi, slavljen od svijeta i poštovan od teološke elite. Iako njegovi sljedbenici neće priznati njihova je temeljna težnja sljedeća: “Ako je moguće istina; ali mir, prihvaćanje i svjetovni utjecaj – pod svaku cijenu!”

Autor: Burk Parsons

Poveznica na izvorni članak: Christianity and Theological Liberalism

Biblijski prijevodi

Božji blagoslov

Sjedinjena biblijska društva (SBD) predstavila su, u veljači 2019., izvješće i istraživanje o biblijskim prijevodima, dostupnosti i budućim nacrtima.

Cjelovit prijevod “Biblije” dostupan je za 5,9 milijardi ljudi na 692 jezika, i obuhvaća većinu svjetske populacije. Na Zemlji ima ukupno 7350 različitih jezika. Kada se uzmu u obzir da ipak postoje djelomični prijevodi, na jezike koji nemaju cijeli prijevod “Svetog pisma”, dođe se do zaključka da 246 milijuna ljudi koji govore 3988 jezika nemaju niti jedan dio prijevoda “Svetog pisma”. Postoje biblijska prevoditeljska društva koja nisu dijelom SBD-a pa i ona daju veliki prevoditeljski obol te se i dalje nastavljaju napori oko prevođenja “Božje riječi” na neprevedene jezike. Tako je u 2018. samo od SBD-a dovrešn prijevod “Biblije” na devet jezika.

Ako SBD budu primila dovoljno novčanih sredstava to će omogućiti da se do 2038. obavi 1200 prijevoda. Glavni ravnatelj Michael Perreau je poručio: “Naša dvadeset godišnja vizija i misija temelji se na nasljeđu žrtve i dobrote, koja se prenosila od vjernih sluga, s naraštaja na naraštaj. Mi nastavljamo to poslanje s novim poticajom radeći, bliže nego ikad prije, sa suradnicima diljem svijeta. To uključuje suvremene biblijske junake koji žive požrtvovnim i predanim životima kako bi svi imali pristup životnoj ‘Božjoj riječi’.”

Pisaći stroj

Reformacijski teolog

calvinov slogan

Mislioci su antičkog svijeta nastojali otkriti dubine konačne stvarnosti, iz te je potrage nastala filozofija.

Neki su se usredotočili u područje filozofije koje proučava sve ono što je izvan materijalnoga svijeta, tj. metafiziku. Drugi su se usredotočili na epistemologiju, tj. znanost o spoznaji. Treći su se usmjerili u proučavanje temeljnih načela i dijelova etike, tj. proučavanje onoga što je dobro i ispravno. Četvrti su proučavali temelje estetike, tj. proučavanje ljepote. Jedan je filozof dubinski proučavao sva navedena i još druga područja, zvao se je Aristotel. Budući je njegovo filozofsko proučavanje bilo sveobuhvatno, što znači da je obuhvaćalo sva navedena filozofska područja dobio je najveći naslov: Filozof. Kada se govori o Filozofu svi studenti filozofije znaju da se misli na jednu osobu – Aristotela.

Slično su, povijesno gledajući, bogoslovne nauke iznjedrile izuzetne mislioce i bogoslove. Neki su od njih bili poznati po sposobnost sintetiziranja teologije i sekularne filozofije. Agustin, kao jedan od primjera, bio je poznat po svojoj sposobnosti preuzimanja Platonovih filozofskih načela te njihova povezivanja s biblijskom naukom. Veliki je dio Augustinove teologije filozofski u svojoj naravi. Isto se može reći, do određene mjere, za Tomu Akvinskoga koji je načinio sličnu sintezu između Aristotelove filozofije i kršćanske misli. Od velikih reformatora šesnaestoga stoljeća uočavamo Luthera, izvrsnoga jezičnoga proučavatelja, koji je u teološku misao unio dubinsku sposobnost bogatoga uvida u istinu i pojedina pitanja. Ipak, Luther nije bio sistematičar u svojoj naravi, pa nije mogao biti teolog teologa. On nije razvio cjelovito zaokruženu sustavnu teologiju za crkvenu pouku. Taj je zadatak, u šesnaestomu stoljeću, ostavljen Ženevskom stvaralačkom umu, teologu Jeanu Calvinu (Kalvinu).

Calvin je u bogoslovno proučavanje unio strast za biblijsku istinu i cjelovito razumijevanje »Božje riječi«. Od svih mislioca šesnaestoga stoljeća Calvin je bio najzapaženiji po sposobnosti stvaranja sustavnoga teološkoga razumijevanja kršćanske istine. Njegov »magnum opus«, »Instrukcije kršćanske religije«, do danas je vrhunski rad u području sustavne teologije. Luther nije dovoljno dugo živio da prepozna puni utjecaj Kalvinova rada, iako je vidio da će Calvin postati velika osoba. Preostalo je nekomu tko je vrlo dobro poznavao Calvina i njegov rad, Lutherovu najbližemu suradniku i izuzetnomu bogoslovu, a to je bio Philip Melanchton, da mu podari naslov Teolog. Ako netko spomene Filozofa, razumijemo da se to odnosi na Aristotela. Isto tako, ako netko spomene Teologa, reformacijski nasljednici isključivo misle na Jeana Calvina.

Čini se da, u našim danima, traje bitka između zagovornika sustavne i biblijske teologije. Mi živimo u vrijeme nezabilježene odbojnosti prema razumnom i logičnom. Sustavna teologija je, barem se tako čini, prevladavala u teološkim školama ali je izbrisana, i prognana u najviše školstvo. Ovakva odbojnost prema racionalnom i logičnom nalazi svoje uporište u suvremenoj odbojnosti naspram sustavne teologije, u kojemu ništa ne može popuniti prazninu osim širenje biblijske teologije. Postoji određeni smjer, u biblijskoj teologiji, ka razmrvljenomu biblijskomu tumačenju bez želje za cjelovitošću i jedinstvom. Ova oprečnost, između biblijske i sustavne teologije, klasični je primjer iskrivljenosti netočnih sumnji. Ako uočimo Jeana Calvina vidimo bibličara čije je otajstvo biblijskog sadržaja nezapamćeno. On je imao strast za Bibliju, ali je imao i ogromno biblijsko znanje, a poznat je i kao sustavni teolog. On nije sustavni teolog u smislu nekoga tko unosi izvan biblijski filozofski sustav te ga nameće Bibliji. Calvinov je doktrinarni sustav rješenje njegova pokušaja pronalaženja cjelovite biblijske naravi. To znači da je Calvin razradio sustav koji se nalazi u Bibliji, a ne sustav koji je nametnut Bibliji. On je bio uvjeren u cjelovitost »Božje riječi« te da Bog ne iznosi suprotstavljene ili nerazumne izjave. Mnogo je puta rečeno, »dosljednost je čudovište malih umova«. Ako je to stvarno točno, netko bi zaključio da je Božji um najmanji u svemiru, budući je Bog u svomu razmišljanju dosljedan i cjelovit. Upravo je zbog te zahvalnosti prema Božjoj naravi Calvin strastveno radio na jedinstvu »Božje riječi«. S obzirom na rečeno, on je učinio veliku službu u povijesti kršćanske misli. Neki ljudi vide kalvinizam, nazvan po Jeanu Calvinu, kao strašno izokretanje »Božje riječi«. Oni koji cijene Calvinovu predanost biblijskoj istini vide kalvinizam kao »nadimak za biblijsko kršćanstvo«, kao što bi Spurgeon rekao.

Calvin se je mogao, u raspravama, pozivati na svoje enciklopedijsko znanje biblijskih odjeljaka, te je mogao nadugačko citirati antičke pisce kao što su Augustin i Ciceron. Ali Calvin je, na prvom mjestu, htio biti u istini »Božje riječi«. On je bio vrhunski biblijski teolog i ujedno nadareni sustavni teolog.

Mi mnogo dugujemo tomu čovjeku. On je Božji dar crkvi, ne samo onoj 16. stoljeća nego svih vremena.

Autor: R. C. Sproul

Poveznica na izvorni članak: The Teologian

Smisao braka je donijeti radost

Posljednji ruski car iz dinastije Romanov Nikolaj II. sa svojom porodicom
žena Aleksandra, kćeri Marija, Olga, Tatjana i Anastazija i sin Aleksej.

Protestantizam u svojim temeljnim načelima posjeduje ideju ispunjenja poziva. Bračni i roditeljski poziv jedni su od najbitnijih i najvitalnijih poziva svakog kršćanina bez obzira na životnu dob, socijalni status.

Riječi M. Luthera da »Ljubav počinje kada želimo služiti drugima«, »Nema bolje škole poniznosti i požrtvovane službe u ljubavi od braka i roditeljstva« bili su Credo u bračnom i obiteljskom životu Aleksandre Romanove, posljednje ruske carice i Nikolaja II., posljednjeg ruskog cara.

Aleksandra Fjodorovna bila je njemačka princeza podrijetlom iz dinastije Hessen, rođena 6. lipnja 1872. kao Alix Viktoria Helene Luise Beatrix. Roditelji Alix od Hessena su veliki vojvoda Ludwig IV. i princeza, Alice Maud Mary; kćerka britanske kraljice Victorie i princa Alberta.

Alix je krštena 1. srpnja 1872. godine u Luteranskoj crkvi. Njen odgoj je bilo pod majčinim utjecajem koja je strogo poštovala tradiciju.

Prema svjedočenju caričine starije sestre, Elle sva su djeca u obitelji Ludwiga i Alice bila obrazovana u kršćanskom duhu stare Engleske, a njihov se život odvijao prema točno utvrđenom redoslijedu koji bi majka odredila. Odjeća i hrana za djecu bili su vrlo skromni. Starije kćeri radile su svoje kućanske poslove: uređivale sobe, pospremale krevete i ložile vatru u kaminu. Ella je govorila: »Kod kuće su me svemu naučili. Majka je budno pratila razvoj talenata i sklonosti svakog od sedmero djece te se trudila da ih odgoji na čvrstoj osnovi kršćanskih zapovijedi, da ulije u njihova srca ljubav prema bližnjima, naročito prema stradalnicima.«

Obitelj Ludwiga IV.

Roditelji su veći dio svog imetka potrošili na dobra djela. Princeza Alice je veliku pažnju poklanjala bolesnima i invalidima. Djeca su s njom posjećivala bolnice, dječje domove, domove za invalide, nosila velike bukete cvijeća, te ih raznosila po bolničkim sobama i stavljala u vaze.

Nikolaj i Aleksandra su se upoznali u Rusiji kada je mlada princeza došla na vjenčanje svoje starije sestre Elle i velikog kneza Sergeja. Otac prestolonasljednika, car Aleksandar III., nije podržavao izbor svojega sina. Osim toga, buduća Ruska carica bila je zabrinuta jer je sebe smatrala nedostojnom Nikolaja, i što se od nje tražilo da iz luteranstva pređe u pravoslavlje. »Bila je tako lijepa, ali veoma tužna… Razgovarao sam s njom toliko dugo o nama, o svemu što nas je tištalo, razgovarali smo do ponoći. Ona i dalje ne želi da promijeni svoju vjeru, toliko je plakala, ali sam je umirio na rastanku,« Nikolaj II.

Unatoč neslaganju, car Aleksandar III. je na samrti, blagoslovio par. Nikolaj i Aleksandra su se vjenčali 14. studenog 1894. godine.

Aleksandra Fjodorovna nikada nije razumjela niti prihvatila »ruski duh«. Bila su joj strana pravila dvora koja su u to vrijeme vladala u Rusiji i Europi. Odveć stidljiva, pomalo nervozna, u javnosti je skrivala svoje pravo lice.

Ali oni koji su upoznali njenu istinsku prirodu, govorili su kako je bila dobre naravi, brižna i pravedna, uzorita kršćanka, posvećena Bogu, molitvi, obitelji. Bogoštovlja nedjeljom i blagdanom, kao i upražnjavane svih postova, bili su neraskidivi dio osobnog i obiteljskog života. Kao svjedočanstvo ostali su njeni dnevnici i citati poezije, duhovnih izreka, filozofskih razmišljanja drugih autora, koje je godinama prikupljala i zapisivala.

U novoj domovini njemačka princeza je prihvatila i poštovala »mistično« pravoslavlje, ali dušom je živjela vjeru svojih roditelja. Slutimo kako su joj riječi M. Luthera bile inspiracija ili barem misao vodilja za pisanje »Dnevnika«: »Žene teže podizati svoju djecu, brinuti o kućanstvu i sklone su suosjećanju. Bog ih je učinio suosjećajnima po prirodi, tako da njihovim primjerom i muškarci također mogu biti usmjereni ka suosjećanju.«

Izbor iz zapisa »Darujte ljubav«,

O braku:

Brak je božanski obred. On je dio božanskog plana od kad je stvoren čovjek. To je najsvetija veza na Zemlji;
Bez Božjeg blagoslova sve čestitke i dobre želje bračnih drugova bit će prazne riječi. Bez Njegovog svakodnevnog blagoslova obiteljskog života, čak najposvećenija i najiskrenija ljubav neće moći ispuniti želje srca. Bez blagoslova Neba, sve ljepote, radosti i vrijednosti obiteljskog života mogu biti uništene u bilo kojem trenutku;
Dan vjenčanja treba pamtiti i izdvojiti od ostalih važnih blagdana. To je dan čija će svjetlost osvjetljavati sve ostale dane do kraja života. Radost zbog čina vjenčanja ne treba iskazivati burno, već duboko i smireno. Kada se sjedinjuju ruke i izgovaraju sveti zavjeti ispred bračnog oltara dolijeću anđeli i tiho pjevaju pjesme, štiteći sretni par svojim krilima na njihovom zajedničkom životnom putu;
Smisao braka je donijeti radost. Jasno je da je bračni život najsretniji, najpotpuniji i najbogatiji život. To je savršena božanska institucija. Božja zamisao se sastoji u tome da brak donosi sreću, da on život muža i žene čini potpunijim kako nitko od njih ne bi bio na gubitku, već da oboje dobiju. Ako brak nije sretan i ne čini život bogatijim i potpunijim, to nije pravi brak.

O obiteljskom životu:

Jedna riječ uključuje sve ‒ ta riječ je »ljubav«;
I mudrost i moć koju treba ispuniti svetim obvezama, supruge mogu naći samo u obraćanju Bogu;
Utjecaj dobrih žena je najveća sila poslije milosti Božje koja oblikuje dobre muškarce;
Prva lekcija koju osoba treba naučiti i ispuniti je strpljenje. Na početku obiteljskog života otkrivaju se kako vrline tako i karakterni nedostaci, sve one specifične navike, ukus i temperament za koje bračni partner nije ni pomišljao da postoje. Ponekad se čini da je nemoguće naviknuti se jedno na drugo, da će sukobi biti vječiti i beznadni, ali strpljivost i ljubav nadvladaju sve, i dva života se slijevaju u jedan; plemenitiji, snažniji, potpuniji i bogatiji i taj život će se nastaviti u mirnom zajedništvu;
Obiteljska dužnost je nesebična ljubav. Svatko mora zaboraviti na svoje »ja« posvećujući se drugom. Svatko bi trebao kriviti sebe, a ne drugu osobu ako nešto nije u redu. Razboritost i strpljenje su neophodni, a nestrpljenje je razorno;
Oštra riječ može povrijediti dušu sudruga. Na obje strane mora postojati želja da brak bude sretniji i da nadvladaju sve što predstavlja prepreku. A za veliku ljubav, potrebno se je jako truditi na dnevnoj razini. Najveći problemi u našem vlastitom domu su posljedica grubosti prema bližnjima;
Ljubav zahtijeva posebnu brigu. Čovjek može biti iskren i odan, ali u njegovim riječima i djelima treba biti nježnosti. Evo savjeta: nemojte pokazivati svoje loše raspoloženje i uvrijeđenost, nemojte ljutito govoriti, nemojte loše postupati. Nijedna žena na svijetu neće dugo trpjeti grube ili uvredljive riječi koje su izletjela iz vaših usta. Ljubav vam ne daje pravo da se ponašate grubo prema onome koga volite. Što je odnos intimniji to se bolnije utiskuju u srce grub pogled, geste ili riječi, nervozan govor;
Kada uvene ljepota i ugasi sjaj u očima, kada sa starošću dođu bore, kada svoje tragove i ožiljke ostave bolesti, tuge i brige, ljubav vjernog muža mora ostati isto onako duboka i iskrena kao ranije. Na Zemlji nema mjerne jedinice koja može izmjeriti dubinu Kristove ljubavi prema Njegovoj Crkvi i nijedan smrtnik ne može da voli istom takvom dubinom, ali je ipak svaki muž obvezan to činiti u onoj mjeri u kojoj se ova ljubav može pokazati na Zemlji. Za svoju obitelj nijedna žrtva ne smije biti teška niti prevelika;
Svi članovi obitelji moraju sudjelovati u organizaciji doma, a istinska obiteljska sreća se može postići kada svatko pošteno ispuni svoje obveze;
Ako suprug poštuje svoju suprugu i sam postaje uzvišen, a ako ne, bit će ponižen;
Čovjek se treba konzultirati sa svojom ženom o svojim poslovima, imati povjerenju u nju. Možda ona neće znati sve o njegovim poslovima, ali je moguće da će predložiti dobro rješenje, jer ženska intuicija često radi brže od muške logike. Međutim, čak i ako žena ne može pomoći mužu u njegovim poslovima, ljubav prema njemu mora biti zainteresirana za njegovu dobrobit. I ona je sretna kada on traži savjet od nje i stoga se još više približavaju jedno drugom. Ako je dan bio uspješan ona zajedno s mužem dijeli njegovu radost, a ako je bio neuspješan ona mu, kao vjerna žena, pomaže da prebrodi neugodnosti i hrabri ga;
Čovjek koji je nadahnut ljubavlju može učiniti sve što je potrebno. Svaki suprug koji voli treba imati veliko srce. Mnogi ljudi koji trpe moraju potražiti pomoć u svojoj obitelji. Svaki suprug kršćanske žene se ujedinjuje s njom u Kristovoj ljubavi. Zahvaljujući ljubavi prema njoj, pobijediti će iskušenja u vjeri. Vjerna žena ne treba biti ni mašta pjesnika, ni lijepa slika, ni efemerno stvorenje koje bi se čovjek bojao dodirnuti, nego treba biti zdrava, snažna, praktična i vrijedna žena, sposobna ispunjavati obiteljske obveze, a koju ipak odlikuje ona ljepota što daje duši uzvišeni i plemeniti cilj;
Podijelivši život ispunjen vjerom i molitvom, muž i žena će, također, povezati svoje živote s Nebom. Objedinjeni na Zemlji zajedničkom vjerom u Krista, prelijevajući svoju uzajamnu ljubav u ljubav prema Bogu oni će biti vječno sjedinjeni i na Nebu;
Žena je obdarena suosjećanjem, ukusom i sposobnošću nadahnuti. To čini da postane, u određenom smislu, Kristov glasnik s misijom da ublaži ljudsku patnju i tugu.

O djeci:

Što se djece tiče, dužnost je roditelja pripremiti ih za život, za sve kušnje koje će im Bog poslati;
Ne postoji ništa jače od osjećaja koji nas prati kada držimo svoju djecu u našim rukama. Njihova bespomoćnost dotakne plemenite žice u našim srcima. Za nas je njihova nevinost moć koja nas čisti. Kada je novorođenče u kući, kao da je ponovno rođena ljubav. Dijete spaja bračni par kao ništa prije toga. U srcima roditelja, žice koje su do tada šutile oživljavaju. Novi ciljevi su pred mladim roditeljima, pojavljuju se nove želje. Život odmah dobiva novi i dublji smisao. Njihove ruke ispunjene su svetim teretom, besmrtnim životom koji je potrebno očuvati, a to u roditeljima izaziva osjećaj odgovornosti . »Ja« više nije središte svijeta. Imaju novi cilj koji je dovoljno velik da ispuni cijeli život;
Velika je stvar preuzeti na sebe odgovornost za ove nježne mlade živote koji svijet mogu obogatiti ljepotom, radošću i snagom, ali koji lako mogu i da se upropaste. Vrlo je važan posao zbrinuti ih, oblikovati im karakter ‒ eto o tome trebate misliti prilikom uređivanja svog doma. To mora biti dom u kojem će djeca rasti za istinski i plemeniti život, za Boga;
Nitko ne zna kakvu svetu tajnu nosi novorođenče kome je namijenjeno da živi samo trenutak na ovoj Zemlji. Ne živi uzalud. U ovo kratko vrijeme može učiniti više, može ostaviti dublji trag od drugih koji žive godinama. Mnoga djeca koja umiru dovode roditelje pred noge svetog Krista;
Glavni centar u životu svakog čovjeka mora biti njegov dom. To je mjesto gdje rastu djeca ‒ rastu fizički, učvršćuju svoje zdravlje i upijaju u sebe sve ono što će ih učiniti istinskim i plemenitim muškarcima i ženama. U domu gdje rastu djeca čitavo njihovo okruženje i sve što se događa utječe na njih, čak i najmanji detalj može utjecati na njih povoljno ili štetno. Čak i priroda oko njih oblikuje budući lik. Sve lijepo što vide dječje oči ostavlja trag u njihovim osjetljivim srcima. Gdje god dijete raste njegovo ličnost ostavlja trag na mjesto odrastanja. Moramo napraviti prostorije u kojima će naša djeca spavati, igrati se i živjeti tako lijepo kako nam to uvjeti dopuštaju. Djeca vole slike, a ako su slike u kući čiste i lijepe, one imaju izvanredan učinak na njih, čine ih rafiniranijima. Dom, čist i lijepo opremljen, jednostavno ukrašen i ugodan, neprocjenjivo utječe na odgoj djece;
Velika je umjetnost živjeti ugodno i u ljubavi. To mora potjecati od samih roditelja. Svaka kuća izgleda kao njezini kreatori. Sofisticirana priroda čini dom sofisticiranim, a grubi čovjek će učiniti kuću grubom;
Roditelji trebaju biti uzor svojoj djeci ‒ ne riječima, već djelima. Moraju učiti svoju djecu na primjerima svojih života;
Svaka se kušnja događa u svakom domu, ali u pravom domu postoji mir koji ne može poremetiti oluja Zemlje. Dom je mjesto topline i nježnosti. Razgovarajte u kući s ljubavlju. Neka je samo jedna riječ, ali s ljubavlju prema Kristu, molimo Gospodina. Anđeoski zbor će se radovati, i vaša će duša biti s nebom zauvijek. U takvom domu može se uzgajati i njegovati samo ljepota i ljubaznost, uzoran karakter. Jedna od katastrofa našeg doba jest da su tihe obiteljske večeri potisnute radnim mjestima, zabavama i društvenim susretima.

Navodi su iz knjige Aleksandre Fjodorovne Romanove, »Darujte ljubav«. Knjiga je zbornik zapisa posljednje ruske carice. Sastoji se od tri cjeline: »O braku i porodici«, »Riječi dobre« i »Bašta srca«.