Arhiva Kategorije: reformacija

Krstjani: Predreformacijski pokret

Reformacijski kršćanski pokret ‒ koji je ostavio dubokoga traga na razvoju kršćanske religioznosti ‒ svoje oživotvorenje zahvaljuje i predreformacijskim pojedincima i pokretima koji nisu zaobišli ni hrvatska područja.

Prema prihvaćenom mišljenju, među reformacijskim teolozima, tijekom povijesti postojali su pojedinci i pokreti koji su se odupirali prevladavajućoj kristijaniziranoj poganskoj religioznosti. Taj je oblik religioznosti služio održavanju carskoga političkoga kulta i latinsko-bizantskih običaja. Takova je religioznost služila svjetovnim silnicama i kristijanizirala običaje poganskih kultura. Ipak su među njima bili pobožni reformatorski pojedinci (npr. Petar Valdo, John Wycliffe, Jan Hus), i pokreti (npr. valdezi, krstjani, husiti, wyclifovci), a njihova će se nastojanja, više-manje, ostvariti u reformacijskom pokretu 16. stoljeća. Latinski svijet prošao je duhovnu i društvenu reformu i ostvario veliki napredak, iako mnogi smatraju nedovoljan, upravo zahvaljujući reformaciji.

Glede bizantskoga svijeta treba reći da je imao značajan utjecaj predreformacijskoga pravoslavnoga pokreta koji se naziva ikonoklazam-slikoborci (pokret protiv klanjanja-štovanja ikona tj. slika kao predmeta vjerskoga bogoštovlja). Bit je tog pokreta bio odbacivanje svih oblika obožavanja predmeta od čovjeka stvorenih (slike, kipovi itd.), te kostiju, tijela ili dijelova mrtvih ljudi (hrv. moći, srb. mošti, ili relikvije od lat. relictum: ostatak). To je pokret koji se javio u pravoslavnom kršćanstvu 8./9. st., a jedan od prvih koji ga je naširoko pokrenuo bio je bizantski car Leo III. (717. ‒ 741.) pod utjecajem pojedinih svećenika, časnika, i naroda. Odluku protiv ikonopoklonstva potvrdio je Hierijski koncil (754.) na kojemu je bilo nazočno 333, uglavnom, pravoslavna episkopa. Tada je odlučeno da je klanjanje ikonama neprihvatljivo jer su to ljudske tvorevine. Ova odluka nije bila nova jer utemeljena na izvornom kršćanskom nauka ali i odlukama nekih prijašnjih Sinoda. Elvirska sinoda 305. po. Kr. je u svomu zaključku (Kanon 36) izrijekom zabranila uporabu slika u Crkvi. Ova je reformska odluka pravoslavnih teologa kasnije odbačen od Drugog nicejskog Koncil (787.). On je potvrdio ikonolatriju-slikoklanjanje (klanjanje ljudskim tvorevinama tj. ikonama kao središtu religioznosti). Iako pravoslavci imaju Cara za svoga poglavara, a pravoslavni episkopi služe njihovim političkim ciljevima (Cezaropapizam), nastojanja nisu zaživjela jer je većina naroda, pod poganskim utjecajem, podržavao ikonopoklonstvo. Monasi su stali uz narod te podržavali i promicali ikonolatriju jer su na taj način širili i održavali svoj utjecaj. Pape su iz političkih razloga, također, podržavali ikonopoklonike. Na taj su na način slabili carski utjecaj te poticali društvenu nestabilnost kako bi jačali svoj politički utjecaj. Potrebno je uočiti, glede biblijsko-reformacijskog kršćanstva, da je pod pravoslavnim patrijarhom Ćirilom Lukarisom (ubijen od muslimana 1638.) kratko zasjalo reformacijsko svjetlo koje je brzo ugašeno. Tako je bizantski svijet ostao na tragu služenja svjetovnim silnicama kao bitnoj odrednici svoga života, te klanjanju ‒ od čovjekove ruke načinjenim slikama-ikonama ‒ kao ishodištu i središtu svoje religioznosti.

Nakon ovoga općega i uopćenoga pogleda potrebno je uočiti i predstaviti hrvatski predreformacijski pokret koji je po svojim značajkama bio sličan onima na općoj razni. Bili su to krstjani, a zvali su ih i drugim imenima: bogumili, katari, patareni, bespopovci itd. Prema Šanjeku hrv. krstjani dolazi od lat. christiani, provansalski crestia a znači kršćani, što je u njih, a po uzoru na katare tj. patarene, bio najviši red unutar te zajednice. Hrvatski jezični portal predlaže da je korijen imena od praslavenskoga i staroslavenskoga, krst tj. krst-krštenje, križ, Krist, kršćanin.

Ime bogumili im se, također, pridaje jer se vjerovalo da potječu od bugarskih bogumila, koji su bili sličnoga vjerovanja, iako to po svoj prilici nije točno. Religijski leksikon iznosi slijedeći pogled na bogumile, »Najveća sljedba u povijesti na području Balkanskog poluotoka, oduševljavala je između 10. i 15. st. Osobito potlačene slojeve naroda za svoje dualističko, maniheizmom zadojeno, antiklerikalno učenje. Bogumilska hereza postigla je svoj vrhunac oko 1100. godine i širila se, unatoč proganjanju, zahvaljujući ponajviše križarskim ratovima, preko Bosne na Zapad. Tursko osvajanje jugoistočne Europe pomelo je bogumile iz Bosne, te istovremeno ubrzalo prelaženje tamošnjeg pučanstva na islam. Bogumili su odbacivali štovanje svetačkih slika i raspela. Zbog toga njihova pismenost i likovna umjetnost nalaze svoju primjenu jedino na nadgrobnim spomenicima (stećci).« (Religijski leksikon, str. 44.)

Korijeni su ovog pokreta na području Dalmacije (Split i Trogir), a uzori su u kršćanskim nastojanjima približavanja vjere čovjeku slično nastojanjima koje su poticali katari (proganjani od rimske inkvizicije i zvjerski poubijani), i valdežani koji su, također, bili žestoko proganjani i ubijani ali su preživjeli do danas. Ova je skupina kršćana ispočetka bila poznata kao Dalmatinska Crkva 1167., nakon protjerivanja odlaze u Slavoniju i tamo su poznati kao Slavonska Crkva 1210., a nešto kasnije biti će poznati kao Bosanska Crkva. S velikom se sigurnošću može pretpostaviti da su upravo tamo došli u doticaj i s bogumilima te s njima izmjenjivali i oblikovali svoja stajališta, nauk i običaje. Tamo će se zadržati, iako uz žestoke progone i križarske vojne, sve do vojnoga prodora muslimana.

»Crkva bosanska, potpunije Crkva bosansko-humskih krstjana, zajednica heterodoksnih krstjana, koji su po uzoru na evanđeoska bratstva, a pod izravnim utjecajem katara i valdeza, oko 1160. pojavljuju se uz hrvatsku obalu da bi nakon ‒ protjerivanja iz Splita, Trogira i drugih dalmatinskih gradova ‒ potražili utočište u Bosni i Humu (1200.). (…) Tijekom XIV. i XV. st. bos. banovi i kraljevi zauzimaju se za uzajamnu tolerantnost katolika i krstjana. Kada je kralj Stjepan Tomaš svoje negdašnje učitelje i sumišljenike stavio pred dvostruki izbor: ili da se vrate katolicizmu ili da napuste granice Bosanskog kraljevstva mnogi od krstjana odlučuju se za zemlje hercega Stjepana Kosače. Neki povjesničari drže da ih 1459. u Bosni nema više od četrdesetak tisuća, a da ih je po svoj prilici jednako toliko u zemljama hercega Stjepana (D. Mandić), što znači da krstjani i istomišljenici ne čine ni punu petinu tadašnjega bos.-humskog pučanstva.« (Hrvatski leksikon, str. 197.)

Ono što krstjane svrstava u predreformacijski pokret bile su slijedeće odlike. Kršćanska religioznost hrvatskoga-slavenskoga naroda koji nije htio služiti i robovati političkim ciljevima latinske i bizantske Crkve. Uzor im je bila Prva Crkva kako je to vidljivo u Djelima apostolskim. Bili su protiv materijalnog bogatstva i svjetovnosti crkvenih institucija. Razvijali su religioznost temeljenu na hrvatsko-slavenskom nasljeđu. Bogoslužje im je bilo na narodnom jeziku. Rabili su narodno hrvatsko pismo glagoljicu i bosančicu. Oslobađali su se od carskoga kulta koji je posebno prevladavao među pravoslavcima koji su služili promicanju carsko-bizantske politike. Nisu prihvaćali ni apsolutističku vlast Pape. Odbacivali su određene oblike pobožnosti koji nisu imali temelj u nauku Krista, apostola i Biblije (npr. klanjanje kipovima, slikama, kostima i tijelima mrtvih ljudi). Nastavi čitati

Reformacija na tlu Hrvatske

Reformacija, luteranizam, u hrvatske krajeve dolazi iz smjera Kranjske, Koruške, Ugarske i Njemačke te iz Venecije i Trsta. Iz Ugarske, na područje istočne Slavonije te u manjoj mjeri u Međimurje i Zagreb, širio se kalvinizam. Prije nego što navedem glavna središta u kojima se širio reformacijski nauk u Hrvatskoj, valja naglasiti da su Bijeloj Kranjskoj u XVI. stoljeću pokraj Slovenaca živjeli i Hrvati. Plemstvo u tim krajevima bilo je većinom njemačkog podrijetla te je pristalo uz reformaciju. Već 1527. godine spominje se pojava nove vjere. Glavno središte reformatorskog pokreta u Bijeloj Kranjskoj bila je Metlika, odakle se novi nauk počeo širiti i prema Hrvatskoj. Naime, ondje je postojala hrvatska protestantska škola i crkvena općina s mnogim hrvatskim protestantskim propovjednicima od kojih je Grgur Vlahović bio najglasovitiji. Pored je toga Metlika bila vrlo bitna u komunikaciji hrvatske protestantske tiskare u Urachu s domovinom.

Središta u kojima se širio protestantski nauk možemo podijeliti na više regionalnih cjelina: U Banskoj Hrvatskoj- Zagrebačka i Varaždinska županija; Međimurje; Istra, Kvarner i Dalmacija; Dubrovačka republika; Hrvatska i Slavonska vojna granica; Slavonija pod Osmanlijskom vlašću; i premda nije na području Hrvatske, među Hrvatima u Gradišću. Nastavi čitati

Crkva Škotske

Reformacijski zid

Boraveći prvi puta u Škotskoj 2009. ostao sam impresioniran zajednicom vjernika koja okuplja otprilike trećinu pučanstva ove zemlje – Crkvom Škotske (Church of Scotland). Doduše, Crkva ima samo 400 000 punopravnih članova, ali još više od 1 300 000 Škota smatra se na određeni način povezanima s Crkvom. Ukupno ima 800 svećenika u cijeloj zemlji i stranim misijama (primjerice u Budimpešti).

Ovu crkvu ustrojio je veliki reformator John Knox (1505. – 1572.), suvremenik Jeana Calvina. Knox je boravio u kontinentalnoj Europi (Frankfurt, Ženeva) prije no što se vratio u domovinu i ondje, pod utjecajem Calvinova nauka, predvodio široki reformacijski pokret sredinom 16. stoljeća. Godine 1559. Knox je poveo tzv. lordove kongregacije u glavni grad Edinburgh gdje je bio izabran za svećenika. Imao je ključnu ulogu u reformi bogoštovlja i crkvenog ustroja koji su prihvaćeni u cijeloj Škotskoj. Bio je pastorom u crkvi st. Giles u Edinburghu sve do svoje smrti. Do kraja 16. stoljeća, protestantska crkva razvila se u prezbiterijansku s osobitim naglaskom na propovijedanje i proučavanje Pisma. Nastavi čitati

Reformacija i društvo

Lux

Reformacija je na početku bila samo pokušaj jednostavnijeg bogoslužja, prema naputcima savjesti i okretanje unutarnjem životu, ali nije moglo na tome ostati, na kraju je postala reforma društva i političke situacije Europe.

Srednjovjekovna je crkva imala mnogo posjeda i novca i kad su ove crkve postale protestantske pojavilo se pitanje što s tim bogatstvom. Trebaju li ga dobiti svećenici protestanti, građanske vlasti ili ga prijašnji vlasnici trebaju zadržati? Crkva je imala pravo na desetinu – veliku desetinu – desetinu kukuruza ili vina i malu desetinu – desetinu janjadi, svinja i goveda ili jaja. Svećenicima se plaćalo krštenje, vjenčanje, konfirmaciju i pokope. Kada obitelji postanu protestantske i više ne budu trebali usluge srednjovjekovnog svećenstva, što će se dogoditi s ubiranjem desetine i plaćanjem? Pitanje novca je dovelo do stvaranja zakona o posjedima i vlasništvu i prava na štovanje Boga onako kako srce nalaže i savjest dopušta. Nastavi čitati

Karakter anglikanske reformacije

London

Engleska crkva i narod odvojili su se od srednjovjekovne papinske crkve pod okolnostima koje su toliko čudne da ih se ne može svrstavati pod reformaciju ili im se ne može naći ništa zajedničko s pokretima u Francuskoj i Njemačkoj. Za vrijeme Herika VIII. Engleska crkva se odvojila od papinstva i imala je vrlo malo poveznica s reformacijom. Sav je rad bio usmjeren samo na ukidanje srednjovjekovne crkve u Engleskoj.

Prava reformacije je započela za vladavine Edwarda VI, a uspješno se razvila za Elizabete. Henrik VIII. uništio je papinsku nadmoć, duhovnu i svjetovnu, srušio je okvire koji su povezivali englesku crkvu s velikom zapadnom crkvom kojom je vladao biskup Rima. Cilj mu je bio uspostaviti kraljevsko papinstvo na ruševinama vladavine biskupa iz Rima, još više despotsko od onoga koje je uništavao. Njegov model nije trajao dulje od njegova života, ali uspio je dati karakter engleskoj reformaciji koji će se razlikovati od ostalih zemalja. Henrik je htio omogućiti da kraljevi budu na mjestu pape, da mogu vladati kao duhovni i svjetovni vođe i imati potpunu vlast nad svojim podanicima. Henrik je prezirao reformaciju kao i papinstvo.

Povjesničari obično pripisuju početke engleske reformacije pojavi Johna Wycliffa, koji je u 14. st. bio glasnogovornik Engleske, odbacujući svjetovnu i duhovnu prevlast papinstva na tom području, ali ipak je upitno je li se njegov utjecaj proširio sve do 16. st. kada su ljudi željno iščekivali reformaciju. Nastavi čitati