Category: reformacija

U kršćanstvu su se postepeno iskristalizirale tri samostalne tradicije: rimsko-katolička, pravoslavna i reformacijska. Sve predstavljaju osnovne i ravnopravne modele kršćanskog života, koje su se tijekom povijesti razvijale.

U osnovnim stvarima se slažu, podudaraju, zato što proizlaze iz istih korijena biblijskog svjedočanstva o Isusu Kristu. U nekojim važnim dijelovima se ipak razlikuju, jer se na razne načine odvijaju raznolika svjedočanstva prvobitne Crkve. Istočna (pravoslavna) crkva neovisna je u odnosu na zapadnu (rimsko-katoličku ) od godine 1054. Podjela između rimo-katolika i protestanata nastala je u 16. stoljeću tzv. reformacijom, kada je želja za ispravak Crkve. Reformacija je dovela do potrebnih promjena ali i donijela podjelu. Mnoge prijašnje opreke su danas otklonjene, a mnoge nepravde oproštene.

Obzirom na to, da većinu kršćanstva u našoj zemlji (autor je iz Češke) čine rimo-katolici, protestante kao manjinu, često puta znaju samo po njihovim različitostima. U stvarnosti čine bitan sustav, koji samostalno razvija apostolsko svjedočanstvo, a stvaraju i vlastitu duhovnu tradiciju. To je vidljivo naročito u sjevernim europskim zemljama, gdje protestanti čine većinu stanovništva. Slično tome je i sa pravoslavnima, koji prevladavaju u nizu zemalja na istoku. Pokušat ćemo sada stručno i pojednostavljeno opisati iz čega proizlaze osnovne razlike između protestantskog i rimo-katoličkog poimanja crkve i pobožnosti. Nastavi čitati “Razlike i različite Crkve” →

Svake se godine u naprednim zemljama Europske unije 23. kolovoz obilježava kao Dan prisjećanja na pogubnost totalitarizama koji su ostavili traga na cijelomu čovječanstvu. To su: fašizam, nacizam i komunizam. Ove su ideologije uzrokovale smrt više milijuna ljudi, zbog toga se je potrebno prisjećati i podsjećati kako su svi oblici jednoumlja u suprotnosti sa vjerom u Boga.

Znakovito je i zanimljivo zapaziti kako je 23. kolovoza 1572. u noćnim satima otpočeo jedan od najvećih, ali ne jedinih, progona i pomora velike skupine ljudi zbog njihovog vjerskog identiteta i opredjeljenja, poznat kao Bartolomejska noć. Ona je paradigma vjerskog genocida nad reformiranim kršćanima tj. kalvinima ili kako su ih u Francuskoj zvali hugenoti. Nastavi čitati “Začeci totalitarizma” →

Tijekom posljednje večere koju je ima sa svojim učenicima Gospodin Isus Krist je ustanovio sakrament Večere Gospodnje. Kanonska Evanđelja donose zapise o tomu značajnom događaju: Mt 20,20-30. Mk 14, 22-26. Lk 22,14-20.

Isus je naložio svojim učenicima da održavaju ovaj sveti čin – sakrament njemu u spomen rekavši: «Ovo činite meni na spomen!» Lk 22,19c. Zbog njegova naputak Isusovi su učenici održavali ovaj sakrament od početaka i tijekom cijele povijesti kršćanstva, a tako će biti do njegova ponovna dolaska. Naučavanje reformacijski autoriteta izraženo je u više dokumenata, u nastavku donosimo nauk reformatora iz helvetskoga vjeroispovijedanja. Nastavi čitati “Spomen na Isusa Krista” →

Reformacijski nauk jasno naučava o tomu tko je, kakav je i kakav je bio Gospodin Isus Krist pa je na tragu iznesenoga potrebno uočiti sljedeće iz vjeroispovijedanja Reformirane crkve.

Krist je istinski Bog: Vjerujemo i naučavamo da je Sin Božji, naš Gospodin Isus Krist, od vječnosti predodređen i postavljen od Oca da bude Spasitelj svijeta. Također vjerujemo kako se rodio ne samo onda kada se utjelovio od Djevice Marije, i ne samo prije postanka svijeta, već od Oca prije sve vječnosti, na neizreciv način.

Prorok Mihej u svojoj knjizi poručuje, “Njegov je iskon od davnina, od vječnih vrjemena” Mih 5,1. Ivan je u evanđelju rekao, “U početku bijaše Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog” Iv 1,1. Zato što se tiče Sinovljevog božanstva, on je jednak i istobitan s Ocem, istinski Bog: Fil 2,11. Ne samo po imenu ili po usvajanju ili nekom zaslugom, nego u biti i naravi kao što je apostol Ivan poučavao, “On je Istinit, Bog i vječni život” 1 Iv 5,20. Pavao također piše, “Govorio nam je po Sinu, koga je postavio baštinikom svega i po kome je stvorio svijet. Sin, koji je odsjev njegova sjaja i otisak njegove biti, koji svemir uzdržava svojom silinom riječi…” Heb 1,2-3. Gospodin je o sebi u Evanđelju rekao: “A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe samog slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet.” Iv 17,5. Na drugom je mjestu u Evanđelju napisano: «Stoga su još više nastojali da ga ubiju, jer je… Bog nazivao svojim Ocem, izjednačujući sebe s Bogom” Iv 5,18. Nastavi čitati “Kakav je Isus Krist” →

Najznačajnija je osoba početka reformacije u Švicarskoj bio Huldrych Zwingli (pregled njegova života je u rubrici biografije). Reformacija započinje pod vodstvom i nadahnućem Boga, a reformator je vjerovao kako je ono što čini u skladu s planom koji je imao Bog. Sve je započelo polako s duhovnim promjenama koje su se dogodile u njemu i proizvele želju za propovijedanjem nauka utemeljenog na Bibliji.

Nastavi čitati “Reformacija u Švicarskoj” →

Često se kalvinizmu pripisuje fatalistički pristup spasenju. Kalvinski su ali i svi istinski reformatori naučavali nauk Svetoga pisma, stoga oni koji napadaju kalvinski nauk napadaju Boga te zavode priproste na put propasti. U nastavku iz Vjeroispovijedi (II HV X) iznosimo dio nauka po pitanju predestinacije ili predodređenja. Nastavi čitati “Predestinacija ili izbor Božji” →

O ljudskoj slobodnoj volji i njegovoj sposobnosti ima puno nesuglasica koje su prouzročile mnoge sukobe u Crkvi, naučavamo da treba promotriti trostruko stanje čovjeka.

Postoji stanje čovjeka prije njegova pada, naime, bio je pravedan i slobodan, mogao je ostati u dobroti ili se prikloniti zlu. Međutim, on se priklonio zlu i tako uzrokovao da sam i cijelo čovječanstvo padne u grijeh i smrt.

Čovjek prije i nakon pada

Trebamo promotriti čovjekovo stanje nakon pada. Njegov razum nije oduzet, niti je lišen svoje volje, niti je promijenjen u drvo ili kamen; ali su te osobine tako izmijenjene i oslabljene da više nisu bile u stanju činiti ono što su mogle prije pada. Razum mu je zamračen, a volja, do tada slobodna, postala je ropskom voljom. Sada služi grijehu, ne nehotice, nego voljno. Doista, ona se nazivana voljom, a ne ne-voljom.

Što se pak tiče zla ili grijeha, Bog, ili đavao ne prisiljavaju čovjeka da čini zlo, nego ga on čini svojom voljom, u ovom pogledu ima najslobodniju volju. Međutim, kada često vidimo da najgora zlodjela i nakane ljudske Bog spriječi, to ne oduzima čovjekovu slobodu da čini zlo, nego Bog svojom moći sprječava ljudske naume. Kao što su se Josipova braća slobodno odlučila da ga se riješe, ali bila su onemogućena jer se Bogu nešto drugo svidjelo.

Što se tiče dobrote i vrline, čovjekov um nije u stanju po sebi ispravno prosuđivati o božanskim stvarima. Jer evanđeosko i apostolsko Pismo zahtijevaju nanovo rođenje od svakoga tko želi biti spašen. Tako naše prvo rođenje od Adama ništa ne pridonosi našemu spasenu.

Pavao je rekao, “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega…” 1 Kor 2,14. Na drugom mjestu govori kako mi sami nismo u stanju razmišljati o ičemu dobrome: 2 Kor 3,5. Poznato je da um ili intelekt upravljaju voljom, a kada je vodič slijep očito je koliko će volja daleko stići. Zato nepreporođeni čovjek nema slobodnu volju za dobro, niti snage činiti dobro. Gospodin je u Evanđelju ustvrdio: “Zaista, zaista, kažem vam, tko god čini grijeh, rob je grijeha” Iv 8,34. I apostol poručuje; “Zato je težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Božjem zakonu niti to može.” Rim 8,7. Ipak glede zemaljskih stvari, pali čovjek nije u cijelosti uskraćen razumijevanja. Nastavi čitati “Čovjekova sloboda” →