reformacija

Reformacija i društvo

Lux

Reformacija je na početku bila samo pokušaj jednostavnijeg bogoslužja, prema naputcima savjesti i okretanje unutarnjem životu, ali nije moglo na tome ostati, na kraju je postala reforma društva i političke situacije Europe.

Srednjovjekovna je crkva imala mnogo posjeda i novca i kad su ove crkve postale protestantske pojavilo se pitanje što s tim bogatstvom. Trebaju li ga dobiti svećenici protestanti, građanske vlasti ili ga prijašnji vlasnici trebaju zadržati? Crkva je imala pravo na desetinu – veliku desetinu – desetinu kukuruza ili vina i malu desetinu – desetinu janjadi, svinja i goveda ili jaja. Svećenicima se plaćalo krštenje, vjenčanje, konfirmaciju i pokope. Kada obitelji postanu protestantske i više ne budu trebali usluge srednjovjekovnog svećenstva, što će se dogoditi s ubiranjem desetine i plaćanjem? Pitanje novca je dovelo do stvaranja zakona o posjedima i vlasništvu i prava na štovanje Boga onako kako srce nalaže i savjest dopušta.

Srednjovjekovna je crkva priznavala celibat. Svim je svećenicima bilo zabranjena ženidba, a osim svećenika su i časne sestre, fratri i vikari morali živjeti u celibatu. Ako postanu protestanti smiju li napustiti svoje zavjete? I ako su sa sobom ponijeli novac u samostan mogu li ga dobiti natrag? Ako svi prihvate protestantizam mogu li zadržati samostane? Sva je ova pitanja potakla reformacija.

Postojala su i druga vrlo ozbiljna pitanja. Srednjovjekovna je crkva po običaju, rješavala sporna pitanja koja u modernoj Europi rješavaju sudovi. Bavila se odnosima muškarca i žene, roditelja i djece, problemima oporuka i ostavština koji nisu bili ni izneseni pred sudom. Crkva je odlučivala što je legalno u braku, što zabranjeno, čija se djeca bila zakonita i slično. Kadgod su se pojavila takva pitanja, povlačilo se i pitanje vlasništva jer su samo zakonita djeca mogla nešto naslijediti. Brak je bio pravovaljan ako je bio dopušten i ako je ozakonjen u crkvi pred svećenikom. U srednjovjekovnoj je crkvi brak bio sakrament. Tako protestanti nisu mogli biti legalno vjenčani jer nisu imali pravo pristupiti ovom sakramentu jer ih se smatralo pobunjenicima protiv crkvene vlade. Prije no što je nastupila reformacija, zakon crkve je bio zakon zemlje.

Ukoliko se ne promjeni zakon, djeca protestanta nisu mogla dobiti nasljedstvo od roditelja jer crkva nije priznala njihov brak. Stoga je postojalo pitanje časti žena i djece kao i pitanje vlasništva.

Postojali su razni slučajevi. Ovi opisani prikazuju kako je želje za štovanjem Boga promijenila socijalne prilike. Srednjovjekovna crkva je bila upletena u sve detalje društvenog života. Kad ju je reformacija napala, napala je i sve aspekte društvenog života – pravo na vlasništvo, brak i nasljeđe.

U srednjem vijeku kršćanstvo je bilo jedna crkva i politika. Cijela crkvena moć je bila u rukama pape koji je bio svjetski svećenik, a cijela je svjetovna vlast bila u rukama cara. Prvi je bio svećenik nad svećenicima, a drugi kralj kraljeva. Čovjek je bio dio crkve ako je priznao ovlasti pape, a dio društva ako je priznao cara.

Moćni su franjevci na kraju 18. st. učinili Europu podatnom za širenje kršćanstva. Odvažno su se odupirali Friziancima i Saxoncima koji su napadali Europu, a muslimane su potjerali na Pirineje. U znak zahvalnosti je papa dao Charlesu Velikom titulu cara Romana i dao mu veliko rimsko bogatstvo.

Tako je nastao dualizam u carstvu. Sastojalo se od građanske i crkvene vlasti, Cezara i Pape i sve su se ovlasti dijelile jer je cara priznao papa, a papa je vladao u Božje ime.

Običaj je bio da kada se čovjek pobuni protiv pape, protiv cijelog je društva jer su papa i car bili vrhovni vođe. Protestantizam je razbio jedinstvo Zapadnog kršćanstva u vrijeme kad je jedinstvo činilo bitnim za održavanje morala.

Srednjovjekovne su ideje kritizirane i prije pojave reformacije. Rađanje novih nacija koje su imale svoje interese i želju za nezavisnosti nije išlo u korist postojećih ideja. Ova nacionalna nezavisnost je značila revolt protiv cara i pape. Engleski statut Praemunire je zabranio odnose s Rimom i postavio ravnopravnog vladara u svom području i to je bila pobuna protiv srednjovjekovnih ideja ujedinjenog kršćanstva u kojem se sve podređivalo papi i caru.

Nezavisne su države tražile i nezavisne crkve, a revolt Henrika VIII nije postigao veći uspjeh od Edwarda III ili Filipa Pravednog. Galikanska kasnija teorija koja je opisivala rimokatoličku crkvu u francuskoj kao nacionalnu i nezavisnu bila je svojevrsni revolt protiv srednjovjekovne ideje centralizacije crkvene moći u Rimu.

Reformacija je pojačala revolt. Pomogla je u decentralizaciji koja je postala stalna pojava. Nakon reformacije, nacije su imale više razloga za svađu posebice oko razlike vjerovanja.

Srednjovjekovni mistici i njihova religija srca je postavila jedinstvo političkih i crkvenih ideja koje su prevladavale u Europi i nisu ih napadali. Njihova uvjerenja da se religija sastoji od jedinstvene zajednice srca ih je odvojila od društva. I sam je Luther dijelio to mišljenje nezainteresiranosti za političke i crkvene probleme. Međutim, reformacija nije bila individualni pokret, naučila je ljude jedinstvu, ali u drugačijem smislu od srednjovjekovnih. Poboljšala je nacionalni život, ljudi su radili jedni uz druge, živjeli su u istoj zemlji, dijelili tradiciju, prolazile kroz iste nedaće, naučili su osnovati jedinstvo iznutra.

Reformacija koja se temeljito odvojila od Rima, a ipak nije uništila društvo i pokazala je ljudima da može postojati skladan društveni život i religijsko slaganje bez vanjskog pritiska i ideja koje zastupaju car i papa. Srednjovjekovna je ideja bila jedinstvo Europe pod vlašću svjetovnog vladara Cara, a reformacija je značilo bratstvo svih ljudi.

Iz knjige Priručnik reformacije, T.M.L.

Rasprava

Komentari su isključeni.

WEB PAGE TRANSLATOR

arhiva