Arhiva Autora: Editor

Blagoslov i prokletstvo

 

Izvor

Načelo blagoslova, iako rijetko uočeno, nalazi se u samoj srži evanđelja. Apostol Pavao je to naglasio u poslanici kršćanskim vjernicima Galacije. On strastveno zagovara prihvaćanje pogana, među Božji narod, i piše: »A Pismo, predvidjevši da Bog po vjeri opravdava pogane, unaprijed navijesti Abrahamu: ‘U tebi će blagoslovljeni biti svi narodi.’« (Gal 3, 8. KS) Pavao u nastavku naglašava da je blagoslov darovan Abrahamu sišao i na pogane kroz Isusa Krista (r. 14).

Pavlova zapažanja podsjećaju kako su načela blagoslova i prokletstva bitna u knjizi »Postanka«. Nakon stvaranja Bog blagoslivlja čovječanstvo i daje naputak da budu plodni, množe se te napuče Zemlju, i sebi je podrede (čit. Post 1, 28). Neposlušnost Adama i Eve, nažalost, posljedično su donijele Božje osude. Blagoslov otvara vrata prokletstvu, budući Bog obznanjuje kazne koje će nastupiti u životima Adama, Eve i njihovih nasljednika (čit. Post 3, 16 – 19). Božja prokletstva na čovječanstvo donose teškoće čovjeku i odražavaju se na cijelo stvorenje.

Suprotno toj pozadini Bog je pozvao Abrahama ne bi li započeo postupke po kojima bi blagoslovi mogli biti obnovljeni nad ljudima svugdje. Drugi dio Božjega poziva Abrahamu ističe važnost blagoslova: »Gospod reče Abramu: ‘Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljati ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.’« Post 12, 1 – 3.

Ponavljanje glagola blagosloviti u tim redcima ističe važnost Božjeg poziva Abrahamu. Sa Abrahamom je otvorena mogućnost da neki ljudi ponovno iskuse Božji blagoslov.

Iako nada blagoslova započinje sa Abrahamom nastavlja se po odabranom naraštaju njegovih nasljednika koji su od Boga blagoslovljeni. Božja zakletva Abrahamu u »Postanku« 22 povezuje blagoslov naroda s jednim Abrahamovim nasljednikom: »A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući si poslušao moju zapovijed, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.« (Post 22, 17b – 18.)

Potomstvo koje se ovdje spominje dolazi od naraštaja koje uključuje Izaka, Jakova i na kraju Josipa, a svaki donosi blagoslov drugom. To posebno vidimo kod Josipa kojega su od gladi izbavili ljudi iz drugih zemalja. Znakovito je što je ovaj Abrahamov naraštaj povezan s plemstvom (Post 17, 6; 16. 35, 11. 27, 29. 37, 8. 49, 8 –10). Dakle, počevši sa Abrahamom, postoji očekivanje da će Božji blagoslov zemaljskih naroda doći kroz budućeg kralja. To je očekivanje povezano s Davidovim naraštajem te u konačnici sa Isusom Kristom (čit. Mt 1, 1 – 17).

Ideja da Isus Krist donosi blagoslov u ispunjenju Božjega obećanja Abrahamu, također je izražena u »Djelima« 3 kada se Petar obraća mnoštvu Židova: »Vi ste sinovi proroka i Saveza koji sklopi Bog s ocima vašim govoreći Abrahamu: ‘Potomstvom će se tvojim blagoslivljati sva plemena zemlje.’ Vama najprije podiže Bog Slugu svoga i posla ga blagoslivljati vas da se svatko obrati od opačina svojih.« (Dj 3, 25 – 26.)

Još jednom je Isus Krist predstavljen kao onaj tko posreduje drugima Božji blagoslov. Petar, u ovom navještaju, naglašava da ovaj blagoslov dolazi jedino onima koji se okreću od svojih opačina.

Osvrćući se na Pavlovo izjavu u »Galaćanima« 3, uočljivo je da on govori o Kristu »postavši prokletstvom« (Gal 3, 13) za sve koji »ne vrši svega što je napisano u knjizi Zakona.« (Gal 3, 10.) Ovdje Pavao podrazumijeva savez koji je uspostavljen na Sinaju između Boga i Židova. Kada je savez kasnije obnovljen na Moapskim poljanama Mojsije je dao levitima knjigu »Ponovljenog zakona« (Pzk 31, 24 – 26). Kao dio ovog postupka Mojsije popisuje blagoslove (28, 1 – 14) i prokletstva (28, 15 – 68. čit. 27, 15 – 26) koji će posljedično doći na Židove zbog održavanja ili neodržavanja saveza. Uočljiv je mnogo duži popis prokletstava od blagoslova, i Mojsijeve očite primjedbe ističu da će buduća neposlušnost Izrelaca dovesti do teškog Božjeg suda nad njima.

Pavao, s nakanom, privlači pozornost u »Galaćanima« 3 na činjenice povezane sa Sinajskim savezom, jer su one povezane s njim i njegovim Židovima. Pavao vjeruje da su Židovi pod Božjim prokletstvom jer nisu uspjeli održati sve što je propisano u knjizi »Ponovljenog zakona«. Posljedično tomu, Židovi nisu u boljemu položaju od pogana za dobivanje Božjeg blagoslova. Pavo, očito, i sebe smatra pod osudom. Pavao ističe, u tomu svjetlu, da je Krist postao »prokletstvo za nas« što će reći: za ljude osuđene od zakona. Ironično je što Pavlovi suparnici žele da pogani postanu Židovi kako bi spoznali Božji blagoslov. Pavao snažno zagovara da to nije potrebno, budući blagoslov dolazi kroz Krista.

Odvojeno od važnosti blagoslova i prokletstva za razumijevanje značenja Kristove smrti na križu, ne bi trebali zaboraviti da u svomu nauku Isus ističe činjenicu spoznaje Božjega blagoslova. Glede toga je uočljivo da Propovijed na Gori započinje izjavama koje su usredotočene na načela blagoslova. U tim izjavama Isus opisuje odlike onih koji će biti blagoslovljeni. On, također, ističe da blagoslovi možda neće odmah biti doživljeni. Daljnja usmjerenost »Mateja« 5 predlaže da blagodati pripadanja Kraljevstvu nebeskomu čekaju ostvarenje tog kraljevstva i stvaranje novog Neba i Zemlje (čit. Otk 21, 1 – 4).

Zanimljivo, Lukina inačica Propovijedi na Gori ne  ispisuje samo blagoslove (čit. Lk 6, 20 – 23),  nego i »jao« popis (čit. Lk 6, 24 – 26) koji će biti na onima koji ne prihvate Isusa za svoga Gospodina. Ova oprečnost, između iskušavanja Božjega blagoslova ili prokletstva, važan je podsjetnik da mi ne dobivamo strojno Božju naklonost neovisnomo tomu kako živimo. Samo oni koji stvarno vjeruju u Isusa kao svoga Gospodina, te se podređuju Njegovomu gospodstvu, iskusiti će Božji vječni blagoslov. Poslušnost donosi blagoslov, ne zbog toga što dobiva spasenje, nego zbog toga što pokazuje stvarnost naše vjere u Jedinoga koji blagoslivlja svoj narod.

Autor: Dr. T. Desmond Alexander

Izvorni članak: www.tabletalkmagazine.com

Zašto nam nedostaje komunizam?

Spomenik žrtvama zločinačkoga sustava

Slušajući, nepotrebno isticane i od medija naturane, malobrojne mogule, ateističke agitatore i ljevičarske lobotomiste dobiva se utisak da su Hrvati najzatucaniji od svi europskih naroda. Ispada da se kao »pijan plota« drže zločinačke ideologije koja je izašla iz poremećenih umova kreatora komunizma.

Lažni, društveni ali i duhovni, proroci stalno promiču i brane zločinački sustav, izokreću teze, lažu te pričaju priče o dobrim starim vremenima i navodnoj ljepoti života tijekom komunističkog totalitarizma na području današnje Hrvatske. Svojim socijalističkim sotonizmom stalno nas vraćaju unazad i koče napredak Hrvatske.

Cijelu tu zbrku potiče i netočna uporaba pojmova kojima se po staroj boljševičkoj praksi daje izokrenuto značenje od izvornoga. Ti suvremeni lažni proroci stalno ponavljaju mantru o tzv. antifašizmu kojom prikrivaju zločinačku narav komunizma. Oni proglašavaju masovnog ubojicu, zločinca i teroristu Tita, te njegovu komunističku kamarilu društvenom avangardom. Iako su oni izvršili genocid nad Hrvatima, te masovnu pljačku Hrvatske koja je trajala od početka do kraja njihove strahovlade. Politički šamani rabe pojam antifašizam kao mantru pripisujući mu magijsko značenje. Pri tomu prikrivaju i zločinačku narav Jugoslavenskih komunista, među kojima su oni u Hrvatskoj ostali najdosljedniji u svojoj borbi za održavanje mita o tzv. dobrim starim vremenima SFRJ. Ova je tema već odavno trebala otići u ropotarnicu povijesti da ih oni i njihovi sljedbenici politički pobožno stalno ne vraćaju u društvenu pozornost. U održavanju tog društvenog ludila posebno im pomažu pojedini predstavnici manjina kojima je Hrvatska i mjesto u Saboru potrebna jedino zbog izdašnih sredstava iz proračuna kojima potpomažu sebe i svoje sljedbenike. Cijelu tu nevolju otežava i činjenica što nije provedena lustracija. Zbog toga su komunistički kadrovi, sa svojim izopačenim stavovima, ostali u društvenim institucijama čuvajući i održavajući laž i prijevaru kao istinu.

Učinci su komunizma i njegovi zločini ostavili zastrašujuće posljedice na hrvatsko društvo koje će se osjetiti dugi niz desetljeća. Nevjerojatno je da i danas ima onih koji zločinački sustav brane i promiču što upućuje na njihovu moralnu izopačenost i lažni sustav vrijednosti koji promiču i održavaju.

Zbog tzv. ljevičarsko-liberalne avangarde od nedavno se predstavljaju i kao hrvatski nacionalisti, a zapravo nelustrirne pete društvene kolone, potrebno je istaknuti temeljne činjenice o zločinima komunističkog totalitarizma koji je »vedrio i haračio od Vardara pa do Triglava«.

»Kada je riječ o tadašnjoj Jugoslaviji, veliki dio obračuna s kolaboracijom izveden je u ‘divljim čistkama’, a kako je kao ‘suradnik okupatora’ i ‘narodni neprijatelj’ i ‘narodni neprijatelj’ mogao biti optužen bilo tko, ubijanje je poprimilo takve razmjere da je obračun u Jugoslaviji i Hrvatskoj bio među najžešćim u Europi.

O broju ubijenih postoje samo procjene i demografski izračuni, pa ukupan broj žrtava u Jugoslaviji varira od 110 do 180 tisuća, no stvarni broj zasad je nemoguće ustanoviti. Prema procjenama u Srbiji je stradalo 30 – 70 tisuća osoba, u Sloveniji 15 – 18 tisuća, a u Hrvatskoj između 55 i 60 tisuća, no neke procjene spominju i 100 tisuća ljudi. Oko 45 tisuća ljudskih gubitaka Hrvata (iz Hrvatske i BIH) odnosi se na Bleiburg i križni put. Tome treba dodati više tisuća Hrvata, folksdojčera i drugih, koji su potkraj rata i u neposrednom poraću izgubili život u ‘divljim čistkama’ u Hrvatskoj te 4500 hrvatskih folksdojčera koji su umrli ili ubijeni u poslijeratnim logorima. Za Bosnu i Hercegovinu nema, a Crnu Goru i Makedoniju nema nikakvih procjena.

Što se tiče broja izrečenih i izvršenih smrtnih kazni, nepotpuni podatci pokazuju da je Jugoslavija i u tome na samom europskom vrhu: od 4012 izrečenih smrtnih kazni izvršeno je njih 3299, što je daleko više nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. Stvarni broj sudskih smrtnih kazni i njihovih izvršenja svakako je veći. Razlog takve okrutnosti u država Istočnog bloka jest što se u njima, pod okriljem obračuna s nacizmom i fašizmom, provodila ‘socijalistička revolucija’. U neprijatelje su uvršteni ne samo kolaboracionisti nego i neprijatelji revolucije te je ‘čišćenje’ provedeno u neusporedivo većem opsegu.« (Žarko Ivanković, »Zločini i kazne«, »Večernji list«, 14. 7. 2018.)

Dakle, oko sto tisuća je Hrvata pobijeno od strane komunista, više od tri stotine tisuća se je odselilo zbog političke represije, a zbog ekonomskih se je razloga iseljavalo na stotine tisuća tijekom komunističke represije. Takav bi društveni udarac bio nepodnošljiv i za mnogo veće države od Hrvatske.

Vladimir Mrkoci sažeo je uzrok naše društvene šizoidnosti te zašto je zločinački mentalitet preživio, i toliko se ukorijenio u političkom, medijskom, i obrazovnom sustavu iako ga je – Hrvatski narod – s dubokim gađenjem, kao smrdljive čarape, odbacio od sebe.

»Komunizam u Hrvatskoj jedinstven je politički fenomen. Premda najkrvaviji i najsuroviji od svih europskih komunizama, ostao je nekažnjen. Ne samo nekažnjen nego i nagrađen uglednim društvenim pozicijama u suvremenoj Hrvatskoj.

Komunizam je kao ideologija bio laž, a kao praksa zločin. Desetljeća komunističke vlasti u Hrvatskoj donijela su Hrvatima pogubne posljedice, na prvom mjestu demografske. U 50 godina komunizma ubijeno je ili protjerano više Hrvata nego u 400 godina teških bojeva s Turcima. Za vrijeme komunizma organizirana je najveća ekonomska pljačka hrvatske nacije u cijeloj njezinoj povijesti. I na kraju, ali ne manje važno: psihološki teror komunističke vlasti gurnuo je naciju u krizu identiteta i nacionalnu psihozu, no, to je problem koji prelazi granice historiografije i ulazi na područje psihoze, točnije, psihopatologije.

Samo je jedan zločin veći od komunizma, a to je zaborav na taj zločin.« (Vladimir Mrkoci, »Kratka povijest komunizma, za nekomuniste«, Naklada Pavičić, Zagreb 2017., str. 204.)

Autor (tekst i foto ilustracije): Branimir Bučanović

Simbol zla ukopan u Hrvatsku

Titovi pjevači

Tko je kršćanski učenik?

Kriz

Biblija nas podsjeća da su rani sljedbenici Isusa Krista prozvani kršćani, zbog vjerskoga svjedočanstva i navještaja, u Antiohiji (Dj 11, 25). Iako se čini da je ispočetka ovo ime imalo podrugljivo značenje, Kristovi su ga sljedbenici brzo i bez srama usvojili jer ih je povezivalo s Kristom. Ali, kako su Kristovi sljedbenici nazivani prije nego se ime kršćani udomaćilo? Jednostavno su ih nazivali Učenici, i to je bilo najprihvatljivije oslovljavanje.

Ali, tko je učenik? Jezgrovito rečeno: učenik je onaj tko uči. Učenik se predano usmjerava učenju i životu onoga od koga uči. Učenik (eng. disciple), kao i disciplina (hrv. stega) dolazi od lat. »discipulus«, a znači učenik ili đak. Posljedično tomu učiti znači provoditi stegu nad samim sobom. Npr. ako netko želi napredovati u tjelovježbi ili umjetnosti, taj mora provoditi stegu (disciplinu) u svomu životu, te naučiti i slijediti načela i temelje najboljih učitelja u tomu području. Tako je bilo i jeste sa Kristovim učenicima, Isusovim sljedbenicima.

Kada je Isus pozvao svoje prve učenike, jednostavno im je rekao: »Slijedi me!« (čit. Marko 1, 17; 2, 14; Ivan 1, 43.) Učenik je sljedbenik, osoba koja ima povjerenje i vjeruje učitelju te nasljeduje učiteljeve riječi i primjer. Zbog toga, bit učenik znači imati odnos; pristan, poučan, sljedbenički odnos sa učiteljem. Posljedično napisanomu, učenik Isusa Krista je u učeničkom odnosu sa Isusom, te želi nalikovati na Isusa. Drugim riječima: slijedimo Krista kako bi bili kao Krist (čit. 1. Kor 11, 1); jer kao njegovi učenici, Kristu pripadamo. Isusov učenik sigurno posjeduje posebnosti koje proizlaze iz njegova odnosa sa Isusom. Koje su odlike Kristovog učenika? Koje su posebnosti onih koji slijede te su prozvani Kristovim učenicima? Nastavi čitati →