Reformirana grana kršćanstva, u Jeanu Calvinu vidi svog “duhovnog oca”. Odrednica je bila njegova knjiga naslovljena Instrukcije kršćanske religije, koja je odredila položaj kršćana u reformaciji, a koji su sebe nazvali reformiranima u teološkom i prezbiterijalnima u smislu ustrojstva crkvene uprave.

Mnogi od nas koji smo odrasli u kalvinskoj tradiciji, učili smo molitvu kao izgovaranje Bogu naših molbi, zahvala, ispovijedi, zagovora i prošnji; s naglaskom na vrhovnu vlast Boga. Naše su molitve upućene moćnom Vladaru na Visini. Utemeljitelj naše grane kršćanstva naučava molitvu još i kao iskreno i povjerljivo zajedništvo.

Odgovor na milost

U svojim Instrukcijama, Calvin naziva molitvu “glavnom vježbom vjere… kojom dnevno od Boga dobivamo dobro.. ” (Instrukcije III, 20) Svakodnevno primamo darove od Boga. Molitva je odgovor na milost koju nam daje Bog, odgovara sa zahvalnošću molbama koje rastu iz te zahvalnosti. To je odgovor Duha Svetoga koji nam omogućuje da se predajemo Bogu.

Vjera Duha Svetoga stvara u nama sposobnost da se držimo dviju velikih zapovjedi: voli Boga i voli svoga bližnjega (Mt 22,37-40). Ishod je pietas – naše bogoštovlje i ljubav prema Bogu, te caritas – ljubav prema bližnjem. Mi se odnosima prema Bogu s grata pietas, “zahvalnom pobožnosti,” jer Bog je izvor dobrote, kao velikodušan Otac prema nama. I mi, sa zahvalnošću dajemo ljubav drugima. Cilj Calvinovog djela Instrukcije, jest, pokrenuti nas, da prakticiramo pobožnost, osobno iskreno živjeti za Boga.

Molitvom primamo dar zajedništva s Bogom. Kada se otvorimo Bogu u molitvi, daje nam se da je Bog “u cijelosti prisutan u nama.” (Instrukcije III, XX, 2) U molitvi smo pozvani iznijeti pred Boga sve žudnje, radosti, žalosti i misli našega srca. Unošenjem u takvu molitvu, kaže Calvin, mi se “spuštamo duboko u dubinu našeg srca i iz tog mjesta, ne iz grla ili jezika, prizivamo Boga.” (Calvinov katekizam iz 1538, 23) Jezik riječima daje prilog molitvi. Riječi nam pomažu držati misli na Boga. Također, one nam pomažu usmjeriti se na božju slavu i dobortu. Ali, ono što je važno, jest usmjerenost srca. “Istinita molitva ne treba biti drugo nego čisti osjećaji našeg srca izloženi pred Boga … da izlijemo naše molitve.“ (Calvinov Katekizam iz 1538, 23) Cilj molitve je “da naša srca mogu biti probuđena i rođena za Boga.” (Instrukcije III, XX, 29)

Calvin kaže da naše molitve teku od “slasti ljubavi.” (Instrukcije III, XX, 28) On prevodi “slast” od (izraza) ducedo. Ta se riječ ističe kod mistika, kakav je bio Bernard od Clairvauxa koji se pozivao na Pjesmu nad pjesmama, jer je držao naš odnos s Kristom sličnim ljubavi i prisnosti koju ljubavnici osjećaju jedno prema drugom. Calvin kaže da se primanjem samilosti od Boga predajemo na božja “prsa” (Instrukcije III, XX, 5). Prisnost tog odnosa je kao kada je roditelj privije dijete na prsa. Mi ne stojimo na nekom udaljenom mjestu otuđeno prizivajući božju milost s nekakve velike udaljenosti. Mi smo u zagrljaju ruku koje nas vole. Mi izljevamo svoju dušu dok stremimo bliže božjem srcu.

Usmjerenost mili i srca prema Bogu

Calvinovo prvo pravilo za molitvu je da naše misli i srca budu pripremljena ući u razgovor s Bogom. Pozvani smo u prekrasno prisan odnos “da rasteretimo svoje brige na božjim grudima”. (Instrukcije III, XX, 5) To znači dopuštanje da odu, brigama i mislima koje nas odvajaju “od čistog predavanja Bogu.” (Instrukcije III, XX, 4) Naši umovi se uzdižu takvim mislima. “Mi se lišavamo stranih i vanjskih briga, kojima je naš um i sam lutalica nošen tamo i ovamo, odvučen od neba i pritisnut dolje na zemlju… umjesto da se izgrađuje u čistoći dostojnoj Boga.” (Instrukcije III, XX, 4)

Kao onaj koji prakticira usredotočenu molitvu, zaintrigiran sam Calvinovim prvim pravilom molitve. Calvin traži od nas da budemo “oslobođeni” od “svih stranih i vanjskih briga, kojima naš um i sam lutalica, lutalica nošen tamo i ovamo.” (Institutes III, XX, 4). Problem je izričite namjene usredotočene molitve. U usredotočenoj molitvi misli se mogu otpustiti korištenjem svetih izraza (riječi) kao simbolom nečije namjere na prisutnost i djelovanje Boga. Može se otpustiti misli i provesti vrijeme usredotočene molitve u otvorenosti za dar komuniciranja s Bogom. Postupak osigurava način oslobođenja od privlačnih i dodatnih (pojava) koje postaju preprekom u našoj molitvi. Calvinovo prvo pravilo bavi se našom potrebom da budemo u tišini u prisutnosti Boga. Potrebno je biti “riješen“ misli koje nas odvlače od Boga. Uzeo sam to iz Calvinovog tumačenja Filipljanima 4,6; gdje je njegov postupak bio odbaciti naše brige pred Bogom. U Calvinovim tumačenjima Poslanice Filipljanima, rekao je da su naše brige rasterećene iznošenjem pred Boga koji se očinski brine za nas. Kao u Psalmu 55,22: “Stavi na Gospoda breme svoje,” i u I. Petrovoj 5,7: “I svu svoju brigu bacite na njega“, tako su Filipljani bili poticani da traže od Boga “molitvom i preklinjanjem sa zahvalnošću“. Calvin tumači: „Jer, nismo načinjeni od željeza da bi bili nepokolebljivi pred kušnjama. Ali, nama na utjehu, naše oslobođenje je položeno (u pologu), ili, ispravnije rečeno, izručeno na Božje grudi sve što nas muči.” (Calvinova tumačenje Filipljanima 4,6). Ovim blagim povratkom svetim riječima svatko misli o onome što nam usrdna molitva daje prateći postupak Calvinovog prvog pravila molitve.

Iskreni osjećaj

Calvinovo drugo pravilo molitve jest prići Bogu “od srca iskrenim osjećajem“. Calvin piše: “Molitva je po sebi, upravo osjećaj srca, izlivena i otvoreno položena pred Boga, poznavatelja srca (Rimljanima 8,27). “Nebeski Učitelj, kada nam je htio pružiti najbolje pravilo molitve, zapovijedio nam je da uđemo u našu sobu i odatle, iza zatvorenih vrata molimo našega Oca u skrovitosti (Mt 6,6). Ovim riječima, kako ih ja razumijem, On nas je učio da se povučemo što će nam pomoći da se udubimo u naša srca cijelom mišlju. Obećao nam je, da će Bog, kojemu naša tijela trebaju biti hramovi, biti uz nas u privrženosti naših srdaca.” (II. Korinćanima 6,16) (Instrukcije III, XX, 29) Molitva je “osjećaj od srca izlivena i otvoreno položena pred Boga, poznavatelja srca. (Instrukcije III, XX, 29) S toga mjesta, iz srži našega bića, iskazujemo svoju ljubav Bogu. Stvarajući žrtvu iskazujemo Calvinov moto: “Tebi Gospode, predajem smjesta i odano svoje srce.” Ova iskrena otvorenost srca Bogu, iskazana je u namjeri Usredotočene molitve da se usaglasi s božjom prisutnosšću i djelovanjem.

Ovisnost o Milosti

Treće pravilo molitve dolazi s poniznošću ovisnom o Božjoj Milosti. Mi već imamo stav o podčinjenosti. Poniznim i iskrenim priznanjem grijeha predajemo se milosti Boga. Svjesni smo da imamo dar molitve jer je Bog milostiv. Milošću božjom dolazimo s “čistom savjesti” oslanjajući se na božje oproštenje, a ne na naše zasluge. (Instrukcije III, XX, 10) Usredotočenom molitvom ne dolazimo svojim trudom u zajedništvo s Bogom, nego potpunim uzdanjem u dar božje prisutnosti.

Uvjerenost i usredotočenost

Četvrto je pravilo da molimo s uvjerenjem u nadu. Molimo sa “sigurnom nadom da će na našu molitvu biti odgovora.“ Dolazimo s vjerom jer nam se je božja dobrota i blagost koju poznajemo-doista osobno već otkrila.“ (Instrukcije III, XX, 11) Mi dolazimo Bogu u Kristu koji je naš odvjetnik, posrednik i vodič. Uskrsli Krist, naš je zagovornik. (Instrukcije III, XX, 17) Mi molimo “u Duhu sa s pažnjom i ustrajnošću.” (Instrukcije III, XX, 12)

Calvin uči da “neprekidno” molimo. Trebamo uzdići naša srca Bogu, svo vrijeme i bez prestanka. (Instrukcije III, XX, 28) Još, što je potrebno, zbog naše slabosti, odrediti vrijeme za molitvu. “To su: kada se probudimo ujutro, prije nego započnemo dnevne poslove, kada sjednemo za obrok, kada smo pod božjim blagoslovom pojeli obrok, kada se spremamo na počinak.” (Instrukcije III, XX, 50) Provođenjem (molitvi) u određenim satima, kako Calvin preporučuje, dolazimo u bliži odnos s Bogom. Posljedica toga, je svjest o Bogu u svakom trenutku.

Usredotočena molitva je način primanja dara bliskog odnosa s Bogom. Navika Usredotočene molitve otvara nas za voljenu zajednicu s Bogom, za koju Calvin naučava da nam je dar od Boga. Kako je Calvin rekao plod navike da molimo jest “da naša srca gore revnosnom i gorućom žudnjom uvijek tražiti, voljeti i služiti Boga.” (Instrukcije III, XX, 3). Autor: J. David Muyskens (F.K.J.)

© reformacija.net