Htjela bi da se usredotočimo na nešto što često puta smetnemo s uma – a to je: kako naše svakodnevno ponašanje utječe na ljude oko nas i kakvo svjedočanstvo dajemo svojim djelima i ponašanjem, na temelju Djela apostolskih 1,16-40.

«Oko ponoći Pavao i Sila molili su i pjesmom slavili Gospodina, a sužnji su ih slušali.» Jeste ikad razmišljali o tome koliko utjecaja imate na ljude oko sebe? Ako mislite da nemate skoro nikakvog utjecaja na druge – samo razmislite o nekim svakodnevnim situacijama u kojima vaše ponašanje određuje tuđe.

Odete u trgovinu; gužva je; a kao i inače samo dvije, tri blagajne otvorene. Svi su živčani zbog toga – nitko ne voli čekati u redu, a pogotovo kad zna da ne bi morao kada bi otvorili još koju blagajnu. Blagajnici su pretrpani poslom; pokušavaju se žuriti, ali gužva je sve veća. Dođete na red i najvjerojatnije ste i vi već živčani, a kamoli blagajnici. No, vi se nasmijete i uljudno pozdravite i budete ljubazni – i svjedočite čudesnoj preobrazbi na licu blagajnika – i tamo se stvori smiješak i postaje malo opušteniji.  Ili: hodate ulicom i nasmijete se nekome – smiješak će se vratiti. Isto to vrijedi i za negativno ponašanje – i to se vrača.

Naše ponašanje utječe na tuđe. Iako možda nismo uvijek svjesni toga, ali ljudi nas vide; primjećuju nas – ne moraju nas poznavati, ali u svakodnevnim poslovima, obavezama, u slobodno vrijeme, susrećemo se sa mnogo ljudi i svatko od njih formira mišljenje o nama u nekoliko minuta, pa čak bismo mogli reći, u prvih par sekundi odluče jesmo li im simpatični ili ne. Pošto ljudi pričaju, o nama bi se moglo čuti čak i u krugovima u kojima se uopće ne krećemo, samo zbog dojma koji smo ostavili na nekoga.

Gledajte na restorane, hotele, ugostiteljske objekte – svi ovise o tome kakav će dojam ostavit na goste. O gostima ovisi hoće li propast ili uspjet; baš zbog toga što ljudi međusobno dijele svoja iskustva. Da ste odsjeli u nekom hotelu gdje je sve bilo prljavo i posluga nikakva i hrana loša – koliko ljudi bi znali za to i odlučili da tamo nikad u životu neće odsjest?

Tako je i sa svima nama – ponekad se dogodi da upoznamo ljude koji su već čuli o nama. U takvim trenucima se najčešće javlja nelagoda jer ne znamo što se to o nama pričalo. Zato zapitajmo se po čemu nas pamte naši bližnji? Kako bi nas opisali članovi naše obitelji, naši prijatelji, naši kolege s posla? Kakav dojam ostavljamo na druge?

Mislim da je važno nadodati kako mi predstavljamo našeg Gospodina Isusa i zbog toga smo na neki način pod povećalom kad je naše ponašanje u pitanju.

Evo jedan vic koji to potvrđuje. Jedna žena se vozi na posao i žuri joj se. Ispred nje je vozač koji se čvrsto drži ograničenja i usporava nju. Ona postaje živčana, zasvira mu nekoliko puta; ali on i dalje ne ubrzava. Približava se semaforu i zeleno svjetlo počne treperit; žena misli – ima vremena da oboje još prođemo; a čovjek počinje kočiti i stane na semaforu. To ju je toliko razljutilo da je počela psovati i vikati; bila je izvan sebe od ljutnje. Iza nje su bili policajci i sve to promatrali. Oni odu do auta te žene, zamole ju da izađe i uhite ju na licu mjesta zbog krađe auta. U postaji, žena zbunjena i ljuta govori policajcima da nije ukrala auto, da je to njezin i da ne razumije kako su ju uopće mogli sumnjičit za takvo djelo. Nakon što su provjerili dokumente i utvrdili da je to ipak njezin auto, policajci su se ispričali i objasnili kako su vidjeli da na autu ima naljepnicu ribe što je kršćanska oznaka i onda su vidjeli nju kako psuje i viče i neuljudno se ponaša, i zaključili su da mora da je riječ o krađi auta.

Moramo paziti kako se ponašamo, pa čak i onda kada mislimo da nas nitko ne vidi i da nas nitko ne promatra. Čak i onda kad smo sami – Bog nas itekako vidi i zna što nam je u srcu i u mislima. Imamo moć da svojim ponašanjem ili proslavimo ili osramotimo svoga Spasitelja – a sa moći dolazi i odgovornost.

Ne želimo da ljudi misle kako smo kradljivci auta; kako smo licemjeri i lažni kršćani, samo zato što se ne znamo kontrolirati u nekim situacijama. Zato uvijek trebamo biti svjesni svoje odgovornosti prema Bogu i prema našim bližnjima – da načinom života budemo uzor drugima; da jačamo slabe u vjeri; da donosimo svjetlost u tminu ovog svijeta – da svi upoznaju Isusa Krista, koji je put, istina i život i po kome smo svi spašeni.

Apostol Pavao i Sila su nedužni bili u tamnici – išibani, krvavi, u bolovima, okovani. Mogli su se osjećati usamljeno, ostavljeno i misliti da ih nitko ne vidi i ne čuje. Mogli su žalopojke pjevati o svojim gadnim iskustvima na misijskom putovanju, ali su oni odlučili moliti se i pjesmom slaviti Gospodina, jer bez obzira na mračno mjesto u kojem su se našli, oni su vidjeli svjetlost – Gospodina Isusa i odlučili mu odati slavu koju zaslužuje. I čitamo: ‘a sužnji su ih slušali.’

Sigurna sam da su ostali sužnji bili veoma iznenađeni čuti pjevanje iz tamnice. Tko još pjeva kad se nalazi u tamnici? Kao da to nije dovoljno čudno što pjevaju, sužnji su slušali i čuli su kome pjevaju i koga slave kroz pjesmu. Kakvo svjedočanstvo!

Kada vidite nekoga u situaciji koja vam se čini bezizlazna, a ta osoba slavi Boga i vidite koliko pouzdanja ima u Njega – onda nešto u vama klikne i pomislite: možda tu i ima nešto…  Zamislite ove sužnje u tamnici, među kojima je sigurno bilo i nekih opasnih prijestupnika – čuju pjevanje i slavljenje Gospodina i pitaju se kako ovi mogu pjevat u takvoj situaciji, tko je taj Gospodin kome pjevaju? I onda odjednom osjete potres i okovi padnu i sva vrata se otvore. Što mislite kako su na to reagirali? Ja mislim da su bili u šoku i potpunoj nevjerici. Možda zato niti jedan od njih nije ni pokušao iskoristit gužvu i pobjeći jer su svi bili prisutni kad se tamničar probudio. Kakvo svjedočanstvo za Gospodina Isusa. Te noći su se mnogi obratili – tamničar i cijeli njegov dom, a sigurna sam da i mnogi sužnji koji su iskusili Božju moć i milost.

Nikad ne znamo tko nas sluša – nikad ne znamo tko nas vidi, ali bez obzira na to, uvijek se moramo ponašati dostojno svom pozivu, tako da služimo na slavu svome Gospodinu, gdje god da jesmo i što god nam se dogodilo.

Apostol Pavao u 2. Poslanici Korinćanima piše: «Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli: U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti. Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa. Ni u čemu ne dajemo nikakve sablazni da se ne kudi ova služba, nego se u svemu iskazujemo kao poslužitelji Božji: velikom postojanošću u nevoljama, u potrebama, u tjeskobama, pod udarcima, u tamnicama, u bunama, u naporima, u bdjenjima, u postovima, u čistoći, u spoznanju, u velikodušnosti, u dobroti, u Duhu Svetomu, u ljubavi nehinjenoj, u riječi istinitoj, u snazi Božjoj; oružjem pravde zdesna i slijeva; slavom i sramotom; zlim i dobrim glasom; kao zavodnici, a istiniti; kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo živimo; kao kažnjeni, a ne ubijeni; kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju.»

Neka i nama svaka situacija predstavlja priliku da svojim ponašanjem ukažemo na onoga koga slijedimo; na onoga koji je umro za naše grijehe i uskrsnuo za naše opravdanje i poradi koga imamo obećanje života vječnog.

Mi se najvjerojatnije nećemo naći u mnogim od ovih situacija kroz koje su Pavao i ostali apostoli prolazili – udarce, tamnice, bune, kamenovanje i slično; no bilo bi lijepo kad bismo mogli reći: ni u čemu ne dajemo nikakve sablazni da se ne kudi ova služba, nego se u svemu iskazujemo kao poslužitelji Božji; velikom postojanošću u obiteljskim odnosima; u postupanju prema svojim bližnjima; prema onima koji nas vole i onima koji nas izazivaju; na poslu i u društvu, uvijek oprezni da se Krist proslavi u nama i kroz nas i da budemo živo svjedočanstvo ljubavi i milosti koju smo primili od svog Gospodina, tako da pomoću našega svjedočanstva Bog pozove k sebi one zalutale.

Kao kršćani, to nam treba biti cilj – da se što više njih spasi. Zato ne budimo kamen spoticanja za druge, jer budite sigurni – netko nas uvijek čuje; netko nas uvijek vidi – nema polovičnog služenja Bogu, odnosno ima – ali je nedjelotvorno.

Završila bih sa riječima Petra, koje nam daju do znanja zašto se u bilo kakvoj situaciji imamo razloga radovati i slaviti Boga: «Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas, vas koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje, spremno da se objavi u posljednje vrijeme. Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista. Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od neizrecive i proslavljene radosti što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša.»

Uistinu, hvala i slava Bogu koji nas je spasio! Zato pouzdajmo se u njega i njegovu pomoć i ne bojmo se o njemu govoriti i svjedočiti za njega kroz naša djela, naše ponašanje – naš život! (A.L.)

© reformacija.net