Huldrych Zwingli je bio poznati reformator i švicarski domoljub. Svojim je pastoralnim, intelektualnim i društvenim djelovanjem ostavio velikog traga na reformatorsku misao i praksu.

Rano doba

Rođen je 1. siječnja 1484. u dolini Toggenburg u švicarskom kantonu St. Galen. Ne znamo mnogo o njegovom ranom obrazovanju osim da su ga učili otac i ujak. Učio je latinski sa pet godina, podučavao ga je ujak koji je bio svećenik i dekan Wesena i kasnije Basela.

Od 1469. – 1498. je studirao u Bernu, a na Bečkom sveučilištu od 1498. – 1502. Na Sveučilištu u Baselu 1504. je ostvario bakalaureat, a magisterij humanističkih znanosti 1506.g. Pored teološkoga bio je dobro obrazovan u klasičnim jezicima (grčkom i latinskom), rimskoj književnosti, filozofiji i povijesti. U dobi od 27 godina (1511.) postao je svećenik u malom kantonu Glarus. U to vrijeme pokazuje zanimanje za proučavanje crkvenih otaca i Biblije. Njegovo se shvaćanje temeljilo na biblijskom humanizmu i primjeni «principa humanističke hermenautike».

Služba Bogu

Kada je postao svećenik u Einsiedelnu (1516.) spoznao je negativne aspekte srednjovjekovnoga hodočašća. Dok je bio svećenik u benediktinskoj opatiji proučavao je Pavlove poslanice na grčkom koje je izdao Erazmo. Čitao je Crkvene oce te imao veliki interes za propovijedi i pouke Ivana Zlatoustog.

U dobi od 35 (1. siječnja 1519.) nakon prolaska kroz duhovne krize, na Grossmunsteru u Zuerichu objavio je kako će propovijedati na temelju Biblije počevši od Evanđelja po Mateju. Odluka je bila značajna jer je to značilo raskidanje sa dugom tradicijom propovijedanja po unaprijed određenom citatu iz Svetoga pisma. Od tada nadalje može se naći nov naglasak u njegovoj teološkoj misli temeljen na nauku kako « kršćanski život mora početi s čistom Božjom riječ».

Postoji još jedan značajan trenutak u njegovomu životu (1519.) koji ga je približio idejama koje će u budućnosti biti poznate kao, “Temeljna vjerovanja reformacije”. Dok se oporavljao od kuge napisao je Gebetslied in der Pest (Pjesma o kugi) u kojoj je izrazio ideju da je bio oruđe preko kojega je Bog mogao djelovati. Razvio je nauk kako Bog može učiniti što god želi te je on oruđe u Njegovim rukama koje će biti upotrebljeno za promjene u svijetu. Počeo je vjerovati kako je Bog djelovao u svijetu preko ljudi koji su ispunjavali Njegovu volju.

Zwingli je išao dalje u reformaciji misli i do 1522. je otvoreno propovijedao protiv prakse koja je bila široko rasprostranjena u crkvenom životu. Teme protiv kojih je propovijedao uključivale su: davanje oprosta, hodočašća, kult svetaca, propisana pokajanja, hipokriziju klera u celibatu te samostansku askezu. Sve je to privuklo pozornost gradskoga vijeća koje je 1523.g. organiziralo raspravu s ciljem pronalaženja smjerokaza za uspostavu evanđeoskoga propovijedanja.

Temelj naučavanja

Zwingli je sastavio 67 Članaka koji su temelje njegova nauka. U tom eseju definira poglede na mnoga pitanja. Najvažniji je njegov nauk i pogled na Gospodina Isusa Krista. On jedini Spasitelj čovječanstva, katolička crkva je ona u kojoj su istinski vjernici, a to su oni koji vjeruju da Gospodina Isusa je Krista – Spasitelj svijeta.

Biblija je konačni autoritet u određivanju nauka i kršćanske prakse. Dobra djela su znak pobožnosti ali ne vode do spasenja i vječnoga života. Odbacio je zastarjele poglede i nauk koji su djelovali protiv kršćanske slobode: celibat, hodočašća, propisane dane posta, redovničke zajednice te anabaptističke sekte. Naučavao je kako ne treba biti staleškog svećenstva te kako nema čistilišta. Smatrao je kako država treba biti odgovorna za upravljanje društvom koje se mora temeljiti na socijalnoj pravdi. Okosnica njegova nauka je kako samo Bog može oprostiti naše grijehe, a sva slava čast, štovanje i klanjanje pripada samo i jedino Bogu. Zwinglijeve su ideje postajale sve prihvaćenje i on je postajao vođa s velikim intelektualnim potencijalom.

Duhovne i društvene reforme

U travnju 1525. Gradsko vijeće je ukinulo Misu te uvelo Večeru Gospodnju Tada je to predstavljalo veliku društvenu reformu sa dalekosežnim posljedicama ne samo u Zurichu nego i drugdje. Zwingli je vjerovao, baš kao i mnogi kršćanski teolozi prije i poslije njega, kako je Gospodin nazočan u sakramentu, ali nema pretvorbe kruh i vino u stvarno tijelo i krv. Elementi su ostali u obliku kruha i vina, posvećeni ali nepromijenjene biti. Članovi crkve su primali oba oba elementa kao u vrijeme kada je Gospodin ustanovio ovaj sakrament.

Do 1527.g. Zwingli je shvatio kako bit Evanđeoskoga nauka; postoje dva sakramenta koje je ustanovio Gospodin Isus Krist: Krštenje i Večera Gospodnja. Krštenje je ustanovljeno nakon Uskrsnuća, a Večera Gospodnja o Posljednjoj večeri koju je imao sa svojim apostolima.

Neostvarena vizija

Na početku reformacije bilo je mnogo različitih pogleda na pojedina teološka pitanja. Sloboda mišljenja i vjerovanja, koja je stoljećima gušena, kada se ostvarila dovela je do nesuglasica i nereda koji će se kasnije smiriti.

Zwingli je bezuspješno radio na stvaranju saveza među reformatorima, u listopadu 1529. susreo se s Martinom Lutherom na Marbutškom kolokviju. Uskladili su sve nesuglasice osim o naravi Euharistije. Složili su se da nije transformacija (pretvorba), i to je sve u čemu su se složili.

Zwingli je nastavio raditi na stvaranju saveza švicarskih kantona, južnonjemačkih carskih gradova te ostalih provincija koja imaju zajedničku teologiju, službu i liturgiju. Njegova ideja reformirane Europe je bila uspostavljena po principu kantona. Smatrao je kako trebaju biti povezani ali ne pod jednom upravom.

Zwinglijeva vizija reformirane – protestantske Europe je slijedila model konfederacije. Politički autonomne i različite države i Crkve povezane zajedno kroz savez i zajedničku viziju kršćanskog života. Ova nastojanja govore o izbalansiranoj Zwinglijevoj predodžbi univerzalnog i lokalnog u društvu. Takova su nastojanja trebala biti usmjerena ka izbacivanju anti-biblijske prakse, uspostavljanju zajedničkih sakramenata Krštenja i Večere Gospodnje te etiku bratske ljubavi. Kao što je napisao u Fidei ratio 1530., Crkva bi trebala stvoriti kompromis sa mnogim zajednicama. One bi zadržale svoje posebnosti i sve vidove kolektivnog života van crkve – društveno i političko uređenje i ekonomsku praksu koja nije nemoralna po kršćanskim standardima. Iako je ideja bila napredna tada je bila neostvariva i daleko ispred svoga vremena.

Ostvarene ideje

Iz današnje perspektive možemo zaključiti kako su dijelovi onoga o čemu je govorio već dugi niz desetljeća ostvareni. Tako protestantske Crkve (kalvini, evangelici i anglikanci) imaju zadovoljavajuću suradnju te prakticiraju puno teološko zajedništvo u mnogim zemljama iako ne svugdje. Želja da se stvori savez protestantskih zemalja danas nema smisla i potrebe jer se društveni kontekst bitno promijenio. Suživot protestanta i rimokatolika, osim u pasivnim krajevima Europe, je zadovoljavajuć i u duhu ekumenizma. Potrebno je naglasiti kako se ne može očekivati stvaranje jedinstvene organizacije koja će ujedinjavati sve kršćane i to iz mnogih razloga, u isto vrijeme svi su istinski kršćani duhovno ujedinjeni po krstu i daru vjere koja im je po milosti darovana.

Zwingli je preminuo 11. listopada 1531. u bici kod Kappele gdje je služio kao vojni kapelan. Budući je bio veliki reformator i nacionalni heroj, strani plaćenici i krvnici su mu tijelo rasjekli, a srce izvadili iz grudi jer su se bojali da bi moglo postati relikvija. Njegov je utjecaj na reformatorsku misao velik te je utjecao na nauk i praksu kršćanstva.

© reformacija.net