“On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.  Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika, svaki će jezik priznati: “Isus Krist jest Gospodin!” – na slavu Boga Oca.” Filipljanima 2, 6-11

Pojavom i životom Isusa Krista kršćanstvo stupa na scenu povijesti kao nova religija. Uglavnom, sve što znamo o Isusu jest iz Biblije – Novoga Zavjeta, ali o Njegovom postojanju također nam svjedoče i neki neovisni izvori toga doba.

Rodio se za vrijeme rimskog cara Augusta, nekoliko godina prije nove ere. Većinu svoga života, proveo je u pokrajini Galileji. Sa svojih trideset godina javno je nastupio i pozvao Izrael na promjenu života, jer se približilo Kraljevstvo Božje. No, Izrael je zamišljao novi vijek tako da će Bog preuzeti vlast nad svijetom i svaki će čovjek još za zemaljskoga života  odgovarati Bogu. Sličnim riječima je prije Njega nastupio Ivan Krstitelj, ali kralj ga Herod je dao pogubiti.

Učitelj

Za razliku od onih što su navješćivali bliski kraj svijeta, za Isusa novi Božji vijek započinje njegovim dolaskom na svijet. Došao je na ovaj svijet kao sjeme koje treba zasijati kako bi raslo. Božje kraljevstvo može zaživjeti samo u obliku vjere, ljubavi i nade, koju Isus svojim riječima budi u srcima ljudskim. Sve svoje slušatelje Isus je uvjeravao kako Božji cilj nije osuđivati, već spasiti i izbaviti. Zato se mnogo posvećivao i pomagao onima, koji su gubili nadu i koji su se u ovom  životu stidjeli. Svoje je učenike učio svakidašnjem povjerenju prema Bogu i nesebičnoj ljubavi prema drugim ljudima. Donosio je  Božji oprost i pomoć u svakodnevicu. Siguran u istinitost svog govora o Božjoj milosti, Isus je izliječio mnogo onih za koje se  mislilo da ih je Bog kaznio.

Svojim naučavanjem i djelima Isus je u narodu probudio čuđenje i oduševljenje, ali predstavnici su Ga tadašnjeg društva slijedili sa strahom i nesigurnosti. Bojali su se da će izgubiti svoj utjecaj-autoritet i nisu željeli riskirati pobunu naroda, koju bi Rim sigurno okrutno ugušio. Zato su odlučili da će Isusa ukloniti. Za vrijeme pashalne svetkovine predali su ga rimskim okupacijskim moćnicima kao političkog pobunjenika. Tako je Isus, po zapovjedi rimskog namjesnika u Jeruzalemu, Pilata, bio razapet. To je trebao biti kraj njegovom utjecaju i djelovanju, kraj nadama koje je u narodu probudio. Isus je predvidio takav razvoj, pa se nije  branio uhićenju. Iako je mnogim ljudima pomogao nikada svoju moć nije upotrijebio u svoju korist. Na križu je umirao bez obrane nemoćan i napušten. Njegovi učenici i dobročinitelji bili su njegovom sramotnom smrću prestrašeni i ožalošćeni. Činilo im se kako je vjerovati u Njega velika grješka i gubitak.

Onda se dogodilo nešto o čemu nitko nije pomišljao. Isus, koji je umro i bio pokopan, nekoliko narednih tjedana se više puta sastao živ sa svojim učenicima. Njegov je identitet bio neupitan, jer je još uvijek na tijelu imao otvorene rane. Bilo je to nešto nevjerojatno. Ljudi su tada očekivali da će Bog uskrisnuti od mrtvih, ali tek na kraju doba pri posljednjem sudu. Isus je uskrsnuo već tada. Mnogo je ljudi moglo potvrditi da je bio mrtav, a ipak se sa njima sastajao kao živ.

Isusovo uskrsnuće učenici su shvatili kao Božje djelo, kojim je Bog Isusa Krista i njegov život potpuno priznao. Njegovo uskrsnuće znači, da je nastala posljednja faza ljudske povijesti, kada Bog u ovome svijetu djeluje kroz uskrsnulog Krista. Događaj uskrsnuća znači prekretnicu – Bog je nadvladao smrt, a cijelom čovječanstvu nudi oproštenje grijeha.

Vjera je u Isusovo uskrsnuće iz temelja promijenila život njegovih učenika. Od prestrašenih i neshvaćenih ljudi, tijekom nekoliko dana, postaju odlučni, odvažni svjedoci, koji ne oklijevaju svjedočiti javno i riskirati život zbog Isusa. Nastaje zajednica (Crkva), koja od uskrsnulog Isusa prima zadaću proširiti vijest o Božjem djelu, najprije među Židovima, a kasnije i među ostalim narodima. Kršćani se okupljaju oko zajedničkog stola i tada proživljavaju Isusovu nazočnost i blizinu. Mole se svome Spasitelju, Božjemu sinu. Sve što je Isus u svome zemaljskom životu činio i govorio, sve to poslije njegovog uskrsnuća dobiva novo značenje i trajnu vrijednost. Crkva je tijekom vrjemena došla do saznanja, da Isus nije samo veliki  prorok i svjedok već kroz Njega Bog progovara.

Novi značaj dobiva i Njegova smrt na križu. Zahvaljujući uskrsnuću, prividan gubitak postaje pobjeda. Učenici se prisjećaju kako je Isus predvidio svoju patnju, muku i smrt. Kad se je u vrijeme pashe  u Jeruzalemu dragovoljno predao svojim neprijateljima, vjerovao je, da ide putem koji mu je Bog pripremio i molio je svog Oca da poslušno podnese muku, patnju i bol. Njegovu je smrt Bog primio kao žrtvu, kojom je uklonio sve prepreke otuđenja čovjeka od Boga. Apostol Pavao govori, Bog je ovom žrtvom pomirio svijet sa sobom, nadjačao (pobijedio) naš grijeh i izbrisao našu krivnju. Ove usporedbe žele istaknuti veličinu i dosljednost Božje ljubavi, koja se nije zaustavila niti pred najvećom žrtvom.

Čovjek i Bog

Učenici su ga poznavali kao čovjeka sa svim njegovim osobinama koja nosi ljudski život. Bio je gladan, osjećao je umor i bolove. Neke stvari nije znao. Upoznao je iskušenje i izdaju. Čitamo kako je plakao nad Jeruzalemom, te se znao razljutiti na svoje neprijatelje. Bojao se smrti kao svaki od nas.

S druge strane Isus je imao povjerljiv odnos prema Bogu te nam je Bog zbog Njega pomagao kao nikada do tada. U svemu što je Isus činio ili govorio približio nam je Boga kao licem u lice. Raspravljao je o Božjem imenu i činio čudesa, koja može samo Bog činiti. U Njegovo su ime učenici ozdravljali i nakon Njegova uzašašća na nebo.

Isusovu jedinstvenost Crkva je izrazila riječima, Isus je od svoga rođenja istovremeno bio i čovjek i Bog. Točnije, Bog koji je iz ljubavi prema nama postao čovjekom. Njegov jedinstveni odnos prema Bogu Ocu, objašnjava titulu Sin Božji!

Netočno je reći kako je Isus čovjek, a Crkva ga je proglasila, učinila Bogom. Iako je bio čovjek kao mi kroz Njega je sam Bog djelovao i još uvijek djeluje. Nitko drugi nam ne može Boga ljepše prikazati i predočiti kao Isus. Iz priče o Njegovim djelima i životu saznajemo kako se očituje Božja ljubav.

Netočno je i to kako je Isus bio Bog, koji se samo poigrao i odglumio čovjeka. Imao je moć činiti mnoga čuda, ali ih nikada nije iskoristio u svoju korist. Drugima je pomagao, ali sebi nikada. Njegov zemaljski život i patnja nije bila poza ni jeftino predstavljanje. Zato kršćani vjeruju da je Bog u Isusu Kristu dragovoljno postao čovjek i prihvatio sve ljudske osobine. Postao je doslovce jedan od nas. Zato Njegova pobjeda nad grijehom i smrti ima velik značaj za svakog čovjeka. I Isus je Bogu mogao „samo vjerovati“, slično kao svatko od nas. Kad  je prije svoga uhićenja molio, priznao je strah. Kad je umirao s povikom:“Bože moj, zašto si me napustio“, proživljavao je istu tjeskobu koju proživljava svaki vjernik kad se osjeća napušten i bespomoćan. Upravo zato, jer je sve to prošao, ostao je vjeran Bogu, uskrsnuo je, pokazao nam put u život, koji nije ograničen smrću. (JG)

© reformacija.net