Augsburška vjeroispovijest je knjiga vjerovanja Evangeličke Crkve. Ova konfesija opravdava evangelički nauk, a prvi je puta predstavljena pred carem Karlom V. na državnom saboru 1530. u južnom njemačkom gradu Augsburgu.

U nastavku donosimo pogled na ovu konfesiju prof. dr. T. M. Lindsaya iz njegove knjige Reformacijski priručnik.

Melanchthon i Luther su sastavili Vjerovanje, saževši u jednoj rečenici glavne odrednice vjere. Ovo je poznato Augsburgško vjerovanje – vjerovanje koje priznaju svi luterani, bez obzira na njihove razlike. Poznato je i kao Confessio Augustana, jer je pripremljeno za prezentiranje caru Augustu. Karlo ga je htio na latinskom jeziku. Ivan Čvrsti je odbio uz tvrdnju da su Nijemci i da se nalaze na njemačkom tlu te da će im njegovo Veličanstvo dozvoliti da govore njemački. Vjerovanje je pročitao na njemačkom glasnogovornik velikaša, a ne teolog.

Prvi dio ovog vjerovanja proširuje evangelička načela reformacije i posebno načelo opravdanja vjerom. Kažu da su svi bili ganuti kada je izabranik Von Bruck pročitao: »Vjera koja nije samo znanje povijesne činjenice, već vjerovanje u povijest i utjecaj povijesti na um. Krist«, kako je rekao Justus Jonas, »je nazočan na zasjedanju i neće šutjeti: Božja riječ nije vezana.«

Zatim je uslijedio drugi dio Vjerovanja koji optužuje zlouporabu Crkve u Rimu. Započinje riječima: »Budući da se Crkve među nama ne slažu oko članaka iz Svetog pisma ili članaka Katoličke crkve i izostavljaju samo nekoliko određenih zlouporaba koje su nove i dijelom su se uvukle ili su uvedene nasilno zbog loših okolnosti, a protivno sadržaju Kanona, molimo da Vaše Veličanstvo obzirno posluša što bi trebalo mijenjati i koji su razlozi zašto ljude ne bi trebalo prisiljavati na takvu zlouporabu protiv njihove volje.« Nastavlja s tvrdnjama da je uskraćivanje kaleža ostalim vjernicima protiv Svetog pisma, starih Kanona i Crkve; da je celibat svećenstva oduzeo Božju zapovijed; da je misa bogohuljenje protiv sakramenta Večere Gospodnje; da razlikovanje mesa i tradicije narušava doktrine slave i navodi ljude da vjeruju da je Kršćanstvo održavanje praznika, rituala, gozbi i lijepo odijevanje; da samostanski život i zavjeti čine mnogo zla i obmanjuju muškarce i žene »jer Bogu treba služiti kroz zapovjedi koje je on sam dao, a ne koje je stvorio čovjek« i da crkvena moć nije Gospodnja, već svećenička.

Vjerovanje je sadržavalo i dodatak o luteranskim naucima Večere Gospodnje i ovo je prisililo švicarske i teologe s juga Njemačke da predstave odvojeno Vjerovanje. No čitanje Augsburgškog vjerovanja na Saboru od strane plemstva je imalo velik odjek po cijeloj Njemačkoj i protestanti su osjećali da su ujedinjeni.

Car je uvidio da ništa osim rata neće uništiti reformaciju, a za rat nije bio spreman. Pokušao je zamrsiti veze među protestantima na sastancima. Melanchthonov popustljiv karakter bio je svima poznat. Na ovim im je sastancima predlagao, u ime mira, da odustanu od načela jednog za drugim. Luther se razljutio kad su vijesti stigle do njega u Coburg. Pisao je gosp. Filipu Kleinmuthu: »Shvaćam da ste započeli divan posao da pokušate dogovoriti da se Luther i Papa slažu… Ali, pazite, ako namjeravate ušutkati tog predivnog orla (Evanđelje) stavljajući ga u vreću, sigurno kao što Krist živi, Luther će doći i dostaviti tog orla svim snagom.« Plemstvo i ljudi su bili ogorčeni kada su saznali kako se Melanhthon ponaša. Rekli su: »Radije ćemo umrijeti s Isusom Kristom, nego pokoriti sav svijet bez njega.«

Autor: T. M. Lindsay