društveni obzori i ogledi

Veliki Tabor

 

Veliki Tabor


Smješten na brijegu, istaknut a opet stopljen sa okolicom i nekako mistično povezan sa oblacima, kao magnet privlači poglede i prolaznike. Kada su graditelji postavljali temelje sigurno nisu mislili da će njihova građevina preživjeti tolika stoljeća i nadživjeti tolike vlasnike, kraljevstva i države.

Veliki Tabor se nalazi kod mjesta Desinić (Krapinsko-zagorska županija), 333 m nad morem na površini od 3300 m2. S njega se pruža predivan pogled na Hrvatsko zagorje i dio Slovenije. Bio je stambeno-obrambena utvrda i dvorac kojemu su se mijenjali različiti vlasnici. Početak je gradnje bio za vrijeme velikaške obitelji, njemačkog podrijetla, Celjski, polovicom petnaestog stoljeća. Najduže su njime upravljali Ratkajevi (1502. – 1793.), a posljednji je vlasnik, od 1919. do 1938., bio slikar Oton Iveković. Potom je prodan Banskoj upravi, a oni su ga predali na upravu časnim sestrama. Najbizarnije vrijeme nastupa nakon 1945. Komunisti, ti najljući neprijatelji Hrvatskog naroda, od njega su načinili sušionicu i zadružno skladište. Konačno su 2003. Muzeji Hrvatskog zagorja preuzeli skrb o njemu, da bi 2017. veći dio bio obnovljen. Danas bi se, iako nije u potpunosti dovršen, njegovim izgledom zadivio i ponosio svaki od njegovih prijašnjih vlasnika.

Potrebno se je osvrnuti i na Veroniku Desinić. Njena je nesretna sudbina oslikana, opisana, opjevana, snimljena te živi u narodnomu pamćenju. Što je u Veronikinoj priči mašta, a što zbilja nitko ne zna, a ovako je izgledala njezina sudbina. Mladi se je plemić Fridrik, sin vlasnika dvorca grofa Hermana II. (1360. – 1435.), prolazeći krajem zagledao i zaljubio u predivnu i plavokosu Veroniku. Budući nije bila iz plemičke obitelji grof je branio tu vezu. Ipak je ljubav prevladala pa se je par tajno vjenčao. Ljubomorni ih je grof dao uhititi. Sina je zatočio na četiri godine u Celjsku kulu, a Veronika je zatočena u Velikom Taboru. Herman je organizirao suđenje pod optužbom da je Veronika vještica. Suci su odbacili optužbu, i Veroniku proglasili nevinom, ustvrdivši da ljubav ne može biti zločin. Unatoč presudi, samovoljni i nasilni Herman, dao ju je ubiti. Krvnici su ju ubili utapanjem, a njezino mrtvo tijelo uzidali u zid dvorca.

Navodno se i danas, povremeno u noćnim satima, čuje glas Veronikina duha koji obilazi prostorije i tuguje zbog učinjene nepravde…

Autor (tekst i fotografije): Branimir Bučanović