Arhiva Autora: Editor

Evangeličko vjeroispovijedanje

Lutherova ruža

Confessio Augustana, odnosno Augsburška vjeroispovijest je knjiga vjerovanja Evangeličke crkve, te je ujedno i jedan od temeljnih dokumenata Evangeličkih crkava diljem svijeta. Augsburška vjeroispovijest želi opravdati evangelički stav pred carem Karlom V. i to na državnom saboru koji je održan 1530. u južnom njemačkom gradu Augsburgu.

Kratko sažete teze u prvom djelu, a to su članci ili artikli od 1. do 21. koji žele dati srž, sačinjavaju ono najbitnije što nalazimo u evangeličkom učenju. Drugi dio u člancima 22. – 28. govori o zloupotrebama u crkvi.

Vrijeme reformacije Rimokatolička crkva oštro je napadala kao nešto novo, sektaško i heretičko, a ujedno je naučavala da evangeličko učenje nije pravo učenje.

Obzirom da je Reformacija od svog samog početka nastojala svetopisamsku Istinu ponovno otkriti čovjeku, nastala je potreba izraditi kratki pregled učenja i vjerovanja.

Prvi, i možda najvažniji razlog stvaranja Konfesije bio je dokazati da reformatori čvrsto stoje na temeljima Katoličke (sveopće) crkve i da oni žele pravu, istinsku i sveopću kršćansku crkvu, crkvu koja je izgrađena isključivo na temeljima čiji je zaglavni kamen sam Gospodin Isus Krist. Reformacija želi obnoviti, a ne nadomjestiti postojeću sa jednom novoosnovanom crkvom.

Sam spis Konfesije se sastoji iz dva dijela. Upravo zaključna poglavlja i prvog i drugog dijela naglašavaju da se reformacijom crkve ne želi stvoriti, niti biti neka nova nego obnovljena katolička, odnosno sveopća crkva. To je shvaćanje koje se do današnjeg dana nije promijenilo u crkvama reformacije.

Drugi razlog je bilo je sazivanje državnog sabora u Augsburgu. Na tom je saboru car Karlo V. želio da se nesuglasice u crkvi smire i nestanu. Sabor se sastao 25. lipnja 1530. Na tom je saboru augsburška vjeroispovijest pročitana na njemačkom jeziku koju je pripremio Phillip Melanchthon, a bila je pripremljena i na latinskom. Saboru su prisustvovali car Karlo V. i kneževi, zastupnici carskih gradova i vojvode koji su podupirali augsburšku vjeroispovijest, i s njom su se složili, ali ju je Karlo V. odbio. Od tog vremena (1530.), evangelički su staleži smatrali augsburšku vjeroispovijest svojom vjeroispoviješću. To su još jednom potvrdili 1537. u Schmalkaldenu kada su nastali tzv. Schmalkaldenski članci, a na vjerskom miru u Augsburgu 1555. augsburška vjeroispovijest priznata je kao državna vjera.

U Konfesiju su uvršteni i dokumenti koji su nastali prije kao “Ispovijedi” ili “Credo” evangeličkih crkava. Te je dokumente već Martin Luther koristio u svojoj Konfesiji od 14. lipnja 1528. u kojoj je polemizirao sa Ulrichom Zwinglijem oko pitanja Sv. večere. Zwingli je večeru Gospodnju smatrao simboličkim obredom, odbijajući postupno Lutherovu ideju koji tvrdi da je Krist stvarno u vjeri prisutan prilikom primanja Sv. večere. (M. R.)

Mitomanija i Crkva

Pravoslavna crkva

Središnji cilj srpske politike s početka 19. stoljeća, točnije od 1903. pa sve do danas, tj 1992., jeste vladati balkanskim narodima.

U srpskoj mašti postoji objašnjenje srpske nazočnosti na Balkanu, kao i uloge koja im je namijenjena na “svjetskoj razini”, odnosno, oni vjeruju da su “catena mundi” (centar/pupak svijeta). Imajući na umu geografski položaj Balkana, između nekadašnjeg Istoga i Zapada, te granice između Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva, na rijeci Drini, koja je i danas granica između BIH i Srbije, jedan bizantski povjesničar prozvao je Balkan “catenom mundi”. Srpski znanstvenici držali su da su na Balkanu, točnije u Srbiji, živjele stare civilizacije, šest ili sedam tisuća godina prije Krista, te su upravo Srbi i prema “narodnoj tradiciji” njezini nasljednici. U njihovoj povijesti nalazimo na bizantsku tradiciju i povratak u prošlosti, sve do postanka svijeta. Srbi “su dobili od proroka Ilije, u predvečerje Kosovske bitke, izvorno evanđelje, koje nemaju ni Rim ni Carigrad ni Moskva”. Zbog svih tih mitova i legenda, pozvani su, kao “odabrani narod”, ne samo da preuzmu dominantnu ulogu na Balkanu, nego da, s drugim pravoslavnim zemljama spase pravoslavnu čistoću božanskog otkrivenja, koje objašnjava kako spasiti svijet od propasti. Te se tlapnje vjekovima povlače, u uvjerenju da je “Treći Rim” ‒ Moskva, od 16. stoljeća, o čemu govore pisci od Dostojevskog do Solženjicina. Materijalistički Zapad, novi Babilon, jest svijet osuđen za propast, a pravoslavci moraju spasiti pravoslavlje, svijet, a možda i cijeli planet.

Stoga pravoslavnoj Srbiji Zapad ne može davati lekcije. No, Srbiji ne predstavlja opasnost jedino dekadenti Zapad (EU, SAD), nego i nastojanje Rima da okupi što više pristaša, ali jednako i islam s Istoka, koji prodire od Kosova i BiH. Ovim se može tumačiti intervencija srpske crkve na razini Svjetskog vijeća crkva, čime je htjela skrenuti pozornost na opasnost koja prijeti Europi od muslimanskog svijeta, a osobito Srbiji. Srbija se osjeća ugrožena sa Zapada i s Istoka.

U srpsko-pravoslavnoj mitologiji, nije prorok Ilija donio srpskom caru Lazaru pravoslavno Evanđelje pred Kosovsku bitku, nego jedan srpski svećenik, zaluđen “Jeruzalemskim sindromom”, u 14. ili 15. stoljeću, a zatim ga je prenio drugim svećenicima u Srbiji i cjelokupnoj Pravoslavnoj crkvi. Ona ga je pak prenosila s koljena na koljeno, usmenom predajom, sve do današnjih dana.

Autor: Gregory Peroshe, »Povijest Hrvatske i južnoslavenskih naroda«, Detecta, Zagreb 2008. (str. 532  ‒  533.)

Demonsko opsjednuće

Komunistička partija Jugoslavije i njezin ogranak u Hrvatskoj bila je dobro organizirana zločinačko-sotonističko-ateistička skupina udružena u cilju pljačke, počinjena zločina i ateizacije Hrvatske.

Prema izvornim dokumentima do 15. svibnja 1945. zarobili su 230 426 Hrvata (vojnika i žena, staraca i djece), i samo do tog datuma a bez suđenja ubili 92 409, a ranili 314 Hrvata. Zločini koji su počinili i način njihove izvedbe govore o demonskoj opsjednutosti partizanskih počinitelja.

Predstavljamo tri dokumentarna videa koji svjedoče o tim demonskim zločinima.