reformacija

Evangeličko vjeroispovijedanje

Lutherova ruža


Confessio Augustana, odnosno Augsburška vjeroispovijest je knjiga vjerovanja Evangeličke crkve, te je ujedno i jedan od temeljnih dokumenata Evangeličkih crkava diljem svijeta. Augsburška vjeroispovijest želi opravdati evangelički stav pred carem Karlom V. i to na državnom saboru koji je održan 1530. u južnom njemačkom gradu Augsburgu.

Kratko sažete teze u prvom djelu, a to su članci ili artikli od 1. do 21. koji žele dati srž, sačinjavaju ono najbitnije što nalazimo u evangeličkom učenju. Drugi dio u člancima 22. – 28. govori o zloupotrebama u crkvi.

Vrijeme reformacije Rimokatolička crkva oštro je napadala kao nešto novo, sektaško i heretičko, a ujedno je naučavala da evangeličko učenje nije pravo učenje.

Obzirom da je Reformacija od svog samog početka nastojala svetopisamsku Istinu ponovno otkriti čovjeku, nastala je potreba izraditi kratki pregled učenja i vjerovanja.

Prvi, i možda najvažniji razlog stvaranja Konfesije bio je dokazati da reformatori čvrsto stoje na temeljima Katoličke (sveopće) crkve i da oni žele pravu, istinsku i sveopću kršćansku crkvu, crkvu koja je izgrađena isključivo na temeljima čiji je zaglavni kamen sam Gospodin Isus Krist. Reformacija želi obnoviti, a ne nadomjestiti postojeću sa jednom novoosnovanom crkvom.

Sam spis Konfesije se sastoji iz dva dijela. Upravo zaključna poglavlja i prvog i drugog dijela naglašavaju da se reformacijom crkve ne želi stvoriti, niti biti neka nova nego obnovljena katolička, odnosno sveopća crkva. To je shvaćanje koje se do današnjeg dana nije promijenilo u crkvama reformacije.

Drugi razlog je bilo je sazivanje državnog sabora u Augsburgu. Na tom je saboru car Karlo V. želio da se nesuglasice u crkvi smire i nestanu. Sabor se sastao 25. lipnja 1530. Na tom je saboru augsburška vjeroispovijest pročitana na njemačkom jeziku koju je pripremio Phillip Melanchthon, a bila je pripremljena i na latinskom. Saboru su prisustvovali car Karlo V. i kneževi, zastupnici carskih gradova i vojvode koji su podupirali augsburšku vjeroispovijest, i s njom su se složili, ali ju je Karlo V. odbio. Od tog vremena (1530.), evangelički su staleži smatrali augsburšku vjeroispovijest svojom vjeroispoviješću. To su još jednom potvrdili 1537. u Schmalkaldenu kada su nastali tzv. Schmalkaldenski članci, a na vjerskom miru u Augsburgu 1555. augsburška vjeroispovijest priznata je kao državna vjera.

U Konfesiju su uvršteni i dokumenti koji su nastali prije kao “Ispovijedi” ili “Credo” evangeličkih crkava. Te je dokumente već Martin Luther koristio u svojoj Konfesiji od 14. lipnja 1528. u kojoj je polemizirao sa Ulrichom Zwinglijem oko pitanja Sv. večere. Zwingli je večeru Gospodnju smatrao simboličkim obredom, odbijajući postupno Lutherovu ideju koji tvrdi da je Krist stvarno u vjeri prisutan prilikom primanja Sv. večere. (M. R.)