Tijekom posljednje večere koju je ima sa svojim učenicima Gospodin Isus Krist je ustanovio sakrament Večere Gospodnje. Kanonska Evanđelja donose zapise o tomu značajnom događaju: Mt 20,20-30. Mk 14, 22-26. Lk 22,14-20.
Isus je naložio svojim učenicima da održavaju ovaj sveti čin – sakrament njemu u spomen rekavši: «Ovo činite meni na spomen!» Lk 22,19c. Zbog njegova naputak Isusovi su učenici održavali ovaj sakrament od početaka i tijekom cijele povijesti kršćanstva, a tako će biti do njegova ponovna dolaska. Naučavanje reformacijski autoriteta izraženo je u više dokumenata, u nastavku donosimo nauk reformatora iz helvetskoga vjeroispovijedanja.
«Večera Gospodnja se, također, naziva i Stol Gospodnji, Euharistija, Zahvalnost. Uobičajeno se naziva Večera Gospodnja, jer je ustanovljena od Krista na posljednjoj večeri, koju još uvijek predstavlja, jer su po njoj vjernici duhovno nahranjeni i napojeni.
Ustanovitelj Večere Gospodnje nije niti anđeo, niti čovjek, nego sam Sin Božji, naš Gospodin Isus Krist, koji ju je prvi posvetio Crkvi. Isto to posvećenje i blagoslivljanje još uvijek ostaje među svima onima koji ne slave ništa drugo osim Večer Gospodnje koju je Gospodin ustanovio i pri kojoj ponavljaju riječi Večer Gospodnje i koji u svemu gledaju na Krista istinskom vjerom, iz čije su ruke primili ono što su primili kroz službu službenika Crkve.
Ovim svetim obredom Gospodin želi sačuvati u svježem sjećanju one najveće blagodati koje je iskazao smrtnicima, naime, dajući svoje Tijelo i izlivenu Krv On je oprostio sve naše grijehe, i iskupio nas od vječne smrti i moći đavla. Sada nas hrani svojim «Tijelom» i napaja svojom «Krvlju», koju duhovno primamo istinskom vjerom, i hrani nas za vječni život. Ova se tako velika blagodat obnavlja svaki puta kada slavimo Večeru Gospodnju, jer je On rekao, “Činite ovo meni na spomen.”. Sveta Večera opečačuje i poručuje kako je Tijelo Kristovo doista dano za nas, Njegova Krv prolivena za oproštenje naših grijeha kako se naša vjera ne bi poljuljala.
Ovo je vidljivo predočeno u sakramentu, izvanjskim posredovanjem službenika i prikazano je vidljivo našim očima, ono što je nevidljivo učinjeno po Duhu Svetomu iznutra u našoj duši. Kruh je izvanjski ponuđen posredstvom službenika uz Kristove riječi, “Uzmite i jedite; ovoje tijelo moje”, i podijelite to među sobom, «Pite iz njega svi, jer ovo je moja krv.” Stoga vjernici primaju ono što im službenik Gospodnji daje, i jedu Kruh Gospodnji i piju iz Gospodnjeg kaleža. Jer su Tijelo i Krv Kristova prava hrana i piće za vječni život, a sam je Krist, budući se predao za nas, naš Spasitelj i glavna bit Večere. Zato ne dozvoljavamo da išta drugo zauzme njegovo mjesto.
Kako bismo bolje i jasnije razumjeli na koji su način Kristovo Tijelo i Krv hrana i piće vjernicima i kako su vjernici prihvaćeni u vječni život, dodajemo sljedeće. Postoji više načina hranjenja. Jedan je način fizički, kada uzimamo hranu u usta, žvačemo zubima i progutamo ju u želudac. U prošla su vrjemena kafarnićani mislili da tako treba jesti tijelo Gospodnje, ali ih je Gospodin ukorio (Iv 6.), jer se tijelo Gospodinovo ne može jesti na materijalan način, što bi bilo sramotno i divljački, ono nije hrana za želudac.
Postoji i duhovno jedenje Gospodinovog Tijela. Ne vjerujemo da sama hrana postaje duhovna, nego da samo Tijelo i Krv Gospodinova ostaje u svojoj biti i svojstvu, ali nam se daje na duhovan način, po Duhu Svetomu koji primjenjuje i daruje ove stvari, koje su nam pripravljene žrtvom Kristova Tijela i Krvi za nas za oproštenje grijeha, oslobođenje i vječni život. Tako Krist živi u nama i mi u njemu, i on nam pomaže primiti ga istinskom vjerom sa ciljem da postaje duhovna hrana i piće, tj. Naš život!
Pored uzvišenijega duhovnog blagovanja postoji i sakramentalno jedenje tijela Gospodnjega u kojem vjernik ne nazoči samo duhovno i unutrašnje, u stvarnome Tijelu i Krvi Gospodinovoj, nego pristupanjem Stolu Gospodnjem i izvanjski prima vidljivi sakrament Tijela i Krvi Gospodinove. Da bismo bili sigurni, kada je vjernik uzvjerovao on prvo prima životvornu hranu u kojoj i sada uživa. Ali sada, kada prima sakrament, što prima nije ništavno. On napreduje u sudjelovanju u Tijelu i Krvi Gospodinovoj, tako se njegova vjera rasplamsava i raste više i više i osvježava se duhovnom hranom. Jer dokle god živimo, vjera stalno raste. Onaj koji izvanjski prima sakrament istinskom vjerom, ne prima samo znamen, nego, kao što smo rekli, uživa u samoj stvari. Štoviše, on je poslušan Gospodinovim zakonima i zapovijedima i radosno zahvaljuje za spasenje svoje i za čovječanstvo, i proživljuje vjerni spomen na Gospodinovu smrt dajući svjedočanstvo pred Crkvom, čijega je tijela član. Sigurnost je također dana i krv prolivena ne samo općenito za ljude, nego za svakog vjernog sudionika, kome je ova hrana i piće život vječni.
Ali, onaj koji pristupa tom svetom Stolu Gospodnjem bez vjere, samo sudjeluje u sakramentu i ne prima bit sakramenta u kojem dolazi život i spasenje, takav čovjek nedostojno jede sa Stola Gospodnjega. Svaki koji jede kruh i pije iz kaleža Gospodnjega nedostojno, bit će kriv za Tijelo i Krv Gospodinovu te osudu svoju jede i pije: 1 Kor 11,26-29. Jer ako se ne pristupa istinskom vjerom, obeščašćuje se Kristova smrt i zato jedu i piju sebi osudu.
Stoga mi ne povezujemo Tijelo Gospodnje i njegovu Krv s kruhom i vinom kao da je kruh po sebi Tijelo Kristovo osim na sakramentalan način, ili da je Tijelo Kristovo skriveno tjelesno pod kruhom, da bi se trebalo štovati pod oblikom kruha; pa ipak svaki koji prima znak prima i samu tvar. Tijelo se Kristovo nalazi na nebu, Bogu zdesna i zato trebamo uzdizati naša srca Njemu, a ne se usredotočiti na kruh, niti trebamo štovati Gospodina u kruhu. Ipak, Gospodin nije odsutan iz svoje Crkve prilikom slavljenja Večere. Sunce, koje se nalazi visoko na nebu ipak je nazočno među nama. Koliko je više Sunce pravde, Krist, premda tijelom odsutan od nas nazočan na nebu, ipak je u nama, ne fizički, nego duhovo, svojim oživljujućim djelovanjem i kao što je sam objasnio na Posljednjoj večeri da će biti s nama Iv 14-16. (II. HV XXI)
Reformacijski portal 