Biblija i duhovnost

Prva poglavlja Biblije

«U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: ….» Post 1,1-3a.

Niz biblijskih događaja kod današnjeg čitatelja pobuđuje sumnjivost i nejasnoću. Trebamo li sva biblijska kazivanja prihvatiti doslovno ili ih trebamo shvatiti kao prispodobe?

Većina biblijskih događanja ima stvarnu povijesnu pozadinu, ali nikada samo pristran popis događaja. Biblija se poslužila povijesnim činjenicama i mitovima staroga vijeka, da bi nam pomoću njih pokazala kakav je Bog, čemu i kome trebamo vjerovati i čemu se nadati. To je svjesno priznato svjedočanstvo. Boga može poznavati  samo onaj, tko se je s Njim susreo, tko  zna za Njegovu pomoć i Njegovu ljubav.

Mnogo problema čini prva knjiga Biblije. Pripada mlađim biblijskim tekstovima (smatra se da je to židovska razradba prijašnjih predaja) i smatramo ih kao uvod za sve što slijedi. Događaji o stvaranju i o prvim ljudima, ne žele nam dati samo puki popis povijesnih događanja, već objasniti našu prisutnost. Pripovijedanje o Adamu, Evi i njihovim sinovima jeste kazivanje o čovjeku kao takvom, u Adamu, Evi i njihovim potomcima može se prepoznati svaki čovjek.

Prva knjiga Biblije jeste zahvalno priznanje (očitovanje), koje poetičkim riječima slavi ljepotu Božjeg stvorenja. Umjesto da obožavamo ovaj svijet i prirodu, vjerujemo, da sve što se nalazi oko nas treba skupa sa nama služiti Bogu i slaviti Boga. Svemir je ovdje prikazan kao veliki hram, u kojem sve služi Gospodu na slavu. Bog ovaj svijet nije stvorio samo za sebe,  to je mjesto za susret sa čovjekom. Čovjek ovdje nije predstavljen kao siromah, koji se boji svijeta oko sebe, već kao onaj, koji se za sve sa ljubavlju i odgovornosti  brine. Prva poglavlja Biblije ne treba shvaćati kao doslovnu reportažu o postanku svijeta, a niti kao lekciju iz fizike i astronomije. To je radosna pjesma o Božjoj dobroti i slavi!

Prema Bibliji, čovjek je stvorenje od kojeg Bog najviše očekuje. Dao nam je slobodu i sposobnost da čujemo Njegov glas. Povjerio nam je Zemlju, pokazao  što je dobro i čega se trebamo čuvati. Ali čovjeku je to malo. U događaju «drveta spoznaje dobra i zla» vidimo sami sebe i svoju težnju da budemo mudriji od Boga te kušamo ono od čega nas je Bog štitio. Rezultat toga je razočaranje, tjeskoba i strah. To je vidljivo na licu ljudi koji su postali svjesni svoje golotinje i počeli se stidjeti i sakrivati. Događaj o progonstvu iz raja pokazuje, da je svijet u kojem živimo, zbog naše neposlušnosti, drugačiji od onoga što ga je Bog za nas stvorio. Čovjek u nj unosi  mnogo boli i muke, a ipak, to je mjesto nade i radosti, jer svijet uvijek pripada Bogu, koji  dolazi u pomoć i neposlušnom i nevjernom čovjeku.

Slijedi događaj dvojice braće; Kajin i Abel. Jedan od njih je ljubomoran na drugoga, a rješenje vidi u tome da ga ubije. Iako u tom uspijeva, ništa ne postiže, i luta okolo po zemlji bez cilja. Grijeh među ljudima ne može se iskorijeniti likvidiranjem grješnika, već opraštanjem kojim Bog štiti nesretnog Kajina.

Događaj o potopu je odraz orijentalne povijest. Ima realnu osnovu o potopima, koji su se događali u oblastima Bliskog istoka. Biblija koristi ovaj poznati događaj da bi po njemu posvjedočila koliko je Bog vjeran i milostiv. Naš svijet i život je u opasnosti. No ne će biti spašen najjači ili najbogatiji, već onaj koji je povjerovao Božjem pozivu, te sagradio korablju. U njoj će spasiti sebe, svoju obitelj i klicu (zametak) svega živoga. Duga pak nastaje kao znamen vjere, da će se Bog  za ovaj svijet vječno brinuti i zanimati.

Događaj o ljudima, koji pokušavaju sagraditi toranj, čija će visina doseći nebo, se sa malim promjenama, ponavlja iz generacije u generaciju. Ljudi stalno pokušavaju dokazati nešto veliko i tako se ovjekovječiti. Povijest čovječanstva je puna takvih velikih, ponosnih projekata, koji  su prije završili, nego što su započeli. Oni, koji žele «dokučiti nebo» ne uspiju se dogovoriti i brzo se posvađaju . Megalomanski projekti završavaju kao ruševine. Više postignu oni, koji pokorno slijede Boga.

Prve knjige Biblije nam donose događaje, koje postepeno proživljava i kroz njih prolazi svaki od nas. U istinitost ovih knjiga, može se svaki čovjek osobno osvjedočiti. Slijedeći događaji o Abrahamu, Mojsiju i izlazak Izraela iz Egipta, imaju zasigurno, nedvojbenu povijesnu osnovu. Pojednostavljeni su i osvrću se uglavnom samo na ono što čovjek doživljava u svom odnosu prema Bogu. Ne može se prema njima pisati povijest, ali je dobro vidljivo, kako Bog postupa sa čovjekom i ostaje mu vjeran.

 Za vjeru nije važno kako je to stvarno nekada bilo. Mnogi biblijski događaji su se iskristalizirali u današnji oblik literature onako kako su se predavale iz generacije u generaciju. Tekst, koji je sada u Bibliji, jeste rezultat stoljećima pročišćavan do konačnog oblika, kojeg možemo smatrati za vrhunac teologijskog mišljenja i svjedočanstva Izraela i  prvobitne crkve.

Ne očekujmo da nam Biblija zamijeni povijest. Biblija ima drugi zadatak, a ne da nas samo informira kada je tko vladao i što je sagradio. Biblija svjedoči o tome što su ljudi proživjeli i što proživljavaju s Bogom. Istinitost biblijskog kazivanja ne možemo dokazati arheološkim iskopinama. Znanost arheologije i povijest mogu nam pomoći tumačiti Bibliju i da ju bolje razumijemo. Sigurnost Biblije daje, prije svega, veliko iskustvo vjernih ljudi. Biblija se ne usredotočuje na to, što se je dogodilo u jednom davnom trenutku, ali pomoću konkretnih događaja svjedoči o tome što vrijedi i traje navijek. (J.G.)

«Jer što god je pisano, pisano je za našu pouku, da strpljivošću i utjehom  Pisma imamo nadu. A  Bog  strpljivosti i utjehe neka vam poda  da složno mislite među sobom  po Kristu Isusu, da jednim srcem i jednim glasom slavite Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista.» Rim 15, 4-6

 «Vjerom se Noa, primivši objavu o onome što još ne vidje, poboja i načini korablju za spasenje svoje kuće. Time osudi svijet, i postade baštinik pravde po vjeri.

Vjerom posluša Abraham, kad bi pozvan da izađe na mjesto koje je trebao primiti u baštinu. Izađe ne znajući kamo ide. Vjerom se naselio u zemlju obećanja kao tuđu, i u šatorima stanovao s Izakom i Jakovom, subaštinicima istoga obećanja. Doista, on je iščekivao grad na tvrdu temelju  kojemu je arhitekt i graditelj Bog. Vjerom i sama Sara primi moć da zatrudni, unatoč odmakloj dobi, jer je vjerovala da je vjeran onaj koji je obećao. Zato se i rodiše  od  jednoga, i to gotovo mrtvoga, potomci mnogobrojni kao nebeske zvijezde i nebrojeni kao pijesak na morskoj vodi.

U vjeri pomriješe svi oni ne primivši obećanja, nego ih vidješe izdaleka i pozdraviše i priznaše da su tuđinci i putnici na zemlji. Doista, oni koji tako govore pokazuju da traže domovinu. A da su mislili na onu iz koje su izašli, imali bi vremena za povratak. Ali sad teže za boljom  to jest nebeskom. Zato se Bog ne stidi nazivati se njihovim Bogom, jer im je pripravio grad.» Heb 11, 7 – 16

© reformacija.net

Rasprava

Komentari su isključeni.

WEB PAGE TRANSLATOR

arhiva