“Jedanaestorica učenika otiđoše u Galileju na goru, kamo ih je Isus bio uputio. Kad ga vidješe, pokloniše mu se. A neki posumnjaše. Tada pristupi Isus k njima i reče im: « Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Zato idite i počnite činiti mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio. Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” Mt 28, 16 – 20. Ovu Isusovu poruku možemo podijeliti na pet poticajnih dijelova.

Idite i počnite činiti mojim učenicima sve narode

Kome je ova zapovijed namijenjena? Svećenicima i teolozima? Ljudima koji su posebno za to talentirani? Obzirom da je onih jedanaest učenika činilo tadašnju cijelu crkvu, možemo reći, da je namijenjena svim kršćanima. Svaki od nas po tom pitanju ima drugu zadaću. Teolozi pomažu u tumačenju Pisma, nadareni govorom mogu osloviti mnoštvo, književnici napisati knjigu, glazbenici komponirati pjesmu, a većina ostalih  je pozvana da u  svojoj okolini neposredno svjedoči o Kristu. To je naša zajednička zadaća i poslanje koje smo primili zajedno sa darom vjere.

Mnogo kršćana ipak ne govori o tome, što vjeruje. Smatraju da je vjera privatna i osobna stvar, i čak da se ni ne priliči o tome govoriti. Nitko kod susreta ne govori o tome, što je za njega najvažnije u životu, što su njegovi snovi, što mu se sviđa itd. Samo što kršćanska vjera nije osobna sklonost niti privatna utjeha, a da se drugoga ne tiče.

Bog želi, da svi ljudi budu spašeni. A to se događa tako, što će od nas čuti o Kristu. Svjedočiti o Kristu jeste ispunjavanje Božje volje. Ako smo upoznali Božju ljubav i pomoć, ne možemo tu radost i nadu zadržati samo za sebe! Bili bismo sebični. Zar ne vidimo, koliko ljudi nema zašto živjeti? Brisanjem duhovne dimenzije života, što se je događalo u nedavnoj prošlosti, u društvu je nastao vakuum. Narod nastoji popuniti tu rupu bilo čim. Pretjeruju u zabavi, putuju na kraj svijeta, bacaju se na posao, mijenjaju odnose, veze, gomilaju imetak, posvećuju se grubim sportovima, njeguju istočnjački kult, upadnu u razne sekte. To nam sve govori, da žeđaju za ispunjenjem života. A mi iz vlastitog života znamo da ih nitko i ništa ne će umiriti i ispuniti do li sam Isus Krist. Ako nam je imalo stalo do ovoga svijeta i do ovih ljudi ne možemo šutjeti.

Isus je poslao propovijedati i one učenike koji su sumnjali

Učenici, koji su sreli uskrsnulog Isusa, nisu bili samo ushićeni obožavatelji. Nekoji od njih nisu bili sigurni i sumnjali su. Ipak su i oni poslani u svijet kao apostoli. To znači da ne treba skrivati sumnju. To nije sramota ili nešto zabranjeno. Treba računati na pitanja i nesigurnost i naučiti se sa tim živjet i vjerovat.

Možda si postavljamo pitanje, kako možemo nekoga dovesti Kristu, kad naša vjera nije dovoljno jaka? U našemu srcu se javlja nada i zbunjenost, odvažnost i pitanja, odlučnost i patnja. Čini se da je sa takovom vjerom bolje povući se, sakriti, šutjeti i ne opterećivati se. Ako ne ću podučavati matematiku, jer je ne razumijem, tako ne ću govoriti niti o vjeri, jer je oprezna, polovična i nedovršena. Onda tako o kršćanskoj vjeri ne bi mogao nitko govoriti! Niti učitelj matematike ne zna sve, što bi trebao i mogao znati, a ipak nas puno toga nauči. Naša vjera nikada ne će biti savršena, potpuna i bez sumnje. Po svojoj prirodi, vjera je uvijek nešto nedovršeno. To je pravac puta, kojemu se ne može doseći cilj. Zato da bi čovjek mogao svjedočiti, ne može čekati da njegova vjera bude bez svih sumnji. Kad nam je do nekoga stalo, želimo s njim podijeliti sve ono najljepše što znamo. Gospodin Isus je rekao, da bi se pokrenula planina, potrebna je vjera tako mala i nježna kao zrnce gorušice. Upravo oni ljudi, koji ne znaju sve i mnogo toga tek traže, mogu biti drugima inspiracija, zato će tražeći pomisliti; pa i on ima ista pitanja kao i ja, a ipak vjeruje i moli se. Znači da to može biti put i za mene.

Možda nam jasna i čvrsta vjera imponira, ali istovremeno i odbija. Mnogi se predaju, jer se ne usuđuju prihvatiti takvu vjeru. Ali što, ako u zanosu, žaru bitke, izgubimo? Što ako primimo tako teška pitanja na koja ne ćemo znati odgovor. Raspravljati o vjeri je veoma rizično. Postoji niz teških pitanja (patnja koja nije nastala našom krivnjom, ratovi, katastrofe…), na koja ne znamo odgovor. Ali neka vas to ne brine, budite mirni. Na ova pitanja ne zna nitko određeni odgovor. Svi se sa njima muče. A ne samo kršćani. Mnogo stvari u ovom zamršenom svijetu ne znamo objasniti i ne trebamo se za to stidjeti . Imamo Božju riječ, kako ćemo ovim bolesnim stvarima doći na kraj, kako ćemo ih podnositi i kako ćemo na njih reagirati. Iako ne znamo, zašto ljudi trpe, zašto je nemoguće spriječiti ratove i nesreće, znamo, kako se u takvim prilikama trebamo ponašati. Stati na stranu dobra. Smirivati patnje, braniti slabe, žrtvovati se za druge.

Otvorenost, kojom smo spremni slušati i prihvatiti prigovore drugih, može produbiti našu vjeru. Drugi će nas dovesti do stvari koje nismo vidjeli i proširiti će naš obzor. Sigurnost vjere nije u tome, da znam na sve odgovor, već u tome što se ne bojim razmišljati o pitanjima na koja ne znam odgovoriti. Zahvaljujući ovakvim razgovorima, naša vjera raste i jača. Vjeru treba trenirati, truditi se i vježbati, jer će inače zakržljati, usnuti i nestati. Pitanja, sumnje i prigovori drugih prisiljavaju nas da razmišljamo, tražimo i molimo, a to je upravo ono što vjeri treba. I uz sve to možemo ostati mirni. Sva ta pitanja i prigovori protiv kršćanske vjere već su bila izgovorena, ali kršćanska vjera se pod njima nije srušila. Ne treba se bojati, da ćemo dobiti pitanje, koje će nam oduzeti vjeru. Sa svim prigovorima se vjera već nagodila. Mnogi su je zatekli, ali ne i savladali. Sa svim pitanjima i boljkama ovoga svijeta, kršćanska vjera zna živjeti. Na neke ima odgovor, neke traži, na druge određeni odgovor u ovom trenutku ne postoji.

Učite ih da drže sve što sam vam zapovjedio.

Danas se učenje uglavnom shvaća kao prenošenje informacije. U Isusovo doba učitelj je mudrost prenosio ne samo riječju već i vlastitim primjerom. Učenici su živjeli sa svojim učiteljem i tako su primali ne samo riječ već i njegov način i stil života. Kršćanstvo mora biti vidljivo na našem vlastitom životu. Prije svega potrebno je da ljudi vide našu brižljivost, i poštenje na radu, našu istinoljubivost, pouzdanost, strpljivost i ljubaznost u svim odnosima. Kad apostol Pavao govori o braku kršćanke sa nevjernikom kaže: Možete ga pridobiti bez riječi svojim postupcima, dok ne vidi vaše uzorno ponašanje. Naša bi se vjera prije svega trebala očitovati u tome da učinimo nešto više od drugih, nešto što drugi ne žele. Ili da se prestanemo stalno na nešto žaliti, da se iskreno zanimamo za druge ljude, poslušamo o njihovim problemima i pokušamo im pomoći. Najljepša misija jeste kad ljudi sami počnu postavljati pitanja. Zašto ovo ili ono radiš ili ne radiš. Kršćanin bi, prije svega, svojim životom trebao poticati pitanja, i tek tada na njih odgovarati. To ne znači da moramo biti bez mana. I naše mane, grješke, svjedoče o Kristu. Bolje rečeno, na koji način ćemo grijehe priznati, pokajati se i nastojati da se popravimo, kršćanin ne svjedoči o Kristu zato što je savršen, već zato što je iskren.

Vjera bez riječi ne može opstati. Ne smijemo zaboraviti da je Bog izabrao riječ koja će mu poslužiti kao sredstvo da ga upoznamo i kojom djeluje na nas. Bog je najčešće prisutan u ljudskoj riječi. Dobro djelo samo za sebe nije dovoljno, zato jer ne mora biti razumljivo. Kad mi netko nešto daje i pomaže, moram znati zašto to radi. Inače bi to mogao svakojako razumjeti. Može to biti koristoljublje, glupost ili neka krajnja nakana. Mnogi se boje, da kad počnu razgovarati o vjeri ne će pronaći prikladne, odgovarajuće riječi. Imaju pravo. O Bogu ne zna nitko govoriti. Pa vjera je oblast gdje ne odlučuje znanost i govorničko umijeće. Riječ o Kristu je uvjerljiva samo tada ako je iskrena. Pošteno i iskreno rečeno «ne znam» više ćemo cijeniti od  junačkog «znam». Za ispovijest vjere nisu potrebne riječi, a niti obrazovanje. To je razumljivo svakome. Malo tko od nas je pjesnik, ali kad nekoga volimo uspijemo mu to objasniti tako, da razumije. Tko makar i malo vjeru živi, naći će i odgovarajuće riječi. Najučinkovitije su sasvim obične riječi i jednostavno svjedočanstvo o Božjoj pomoći i blizini, koju smo sami doživjeli. Pismo nas uvjerava, kako će nas Duh Božji naučiti, što i kako ćemo govoriti.

S vama u sve dane do svršetka svijeta!

Ponekad ni ne želimo govoriti, jer mislimo kako nema koristi. Mislimo: koliko puta sam se trudio nešto reći, ali ne vrijedi, suvišno i uzaludno je. Svjedočiti u obitelji ne uspijeva. Rad u zajednici, čini se izgubljeno vrijeme. Nakon konfirmacije često ostane samo jedan od njih deset. Ali i to je uspjeh i milost. Taj jedan će prenijeti vjeru svojoj djeci i prijateljima i zajednica živi i dalje. Svako prenošenje vjere je čudo i nije samo po sebi jasno. To je kao štafetna utrka: započnemo, poslije nas će doći drugi i moći će nastaviti.

Evanđelje nije ljudska nauka ili ideologija, već Božja riječ, koja mijenja ljudske živote. Pavao piše Solunjanima:  «Jer naše evanđelje nije došlo k vama samo u riječi, nego i u sili i Duhu Svetome» 1 Sol 1,5. Znači evanđelje na nas djeluje nezavisno. Nije nužno, razgovorom, postići krajnji i brzi uspjeh! Nemojmo nastojati druge uvjeriti po svaku cijenu. Ne treba tražiti da svi uvide našu istinu. Naša je zadaća ponuditi, pozvati, dovesti, a zatim ostaviti neka Božja riječ djeluje. Nekada će možda tek nakon nekoliko godina reći kako je neka propovijed ili neki razgovor na njih djelovao. A mi za to cijelo vrijeme nismo ništa slutili. Nismo mi za to zaslužni, nismo to mi postigli. Nismo «plaćeni» prema broju obraćenih duša. Prenosimo nešto što ima vrijednost samo po sebi. Evanđelje ima čvrste korijene i nikada ne će nestati.

Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.

 Isusova poruka započinje ovim riječima, ali namjerno smo ih ostavili za kraj. Isusova moć, u koju vjerujemo, oslobađa od svega onoga što bismo mogli koristiti da nekoga prisiljavamo na nešto ili da vršimo pritisak. Kad čovjek zna kako je vjera dar od Boga, omogućuje mu ali i drugima ostavlja slobodu odabira. Ljudi, koji traže vjeru, ne smiju biti pod pritiskom. Mnogi ljudi, kod direktnog razgovora i diskusija, iz principa ne će napustiti svoj nazor imaju svoj ponos. Kod kuće u miru ipak o tome razmišljaju i mnogo naših argumenata prihvate.

Zanimljiva je scena jednog filma o pokušaju suicida mladića: stajao je na prozoru visoke zgrade, a policija i psiholog su s njime dugo pregovarali. Razgovarao je ali sve je bilo uzalud ni pod koju cijenu nije htio sići sa prozora. Psiholog je na kratko nekuda otišao, i upravo kad nije bio pod nadzorom mladić je skočio sa prozora i po stepenicama otrčao dole da ga nitko ne vidi. Trebao je samo časak slobode, da se može odlučiti, ali sam, bez pritiska.

Ljudi se brane i ne žele povjerovati tome u što ih je netko uvjerio. Istinski, stvarno vjerovati, moguće je samo vlastitom voljom. Moramo odlučiti sami bez pritiska. Takvu slobodu treba svima poželjeti. To je osobito važno za djecu roditelja koji vjeruju i za nevjernike, koji imaju partnera kršćanina. Upravu tu je važno ono: «manje vrijedi više». Umjesto vršenja pritiska jače je oružje molitva. Nekada mislimo da sve to nema smisla i da su naša svjedočenja uzaludna, jer ih nitko ne uzima ozbiljno. Ali često kasnije uvidimo kako je naše svjedočanstvo za mnoge ljude bilo važno. Nekada čak u posljednjim trenucima života nađu Boga, zahvaljujući tome što su nekada davno čuli. Iskreno svjedočanstvo o Kristu nikada nije uzaludno, pa zato ne smijemo šutjeti. (J.G.)

© reformacija.net