„Ne molim samo za njih, nego i za one koji na njihovu riječ povjeruju u mene, da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da i oni u nama budu jedno, da povjeruje svijet da si me ti poslao. I slavu koju si mi dao ja dadoh njima da budu jedno, kao što smo i mi jedno: Ja u njima i ti u meni; da budu  savršeno jedno i da spozna svijet da si me ti poslao i da si ih ti ljubio kao što si mene ljubio. Oče, hoću da oni koje si mi dao budu sa mnom, gdje sam ja, da vide slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te ne spozna, a ja te spoznah, i ovi spoznaše da si me ti poslao. I objavio sam im tvoje ime, i objavit ću još da ljubav kojom si mene ljubio bude u njima, i ja u njima.“ Ivan 17, 20-26.

Evanđelista Ivan nije izravno zabilježio vijest o uzašašću na nebo našega Gospodina Isusa Krista. Ipak je vidljivo kako je o tom događaju znao. Jasno je napisao, da Isus odlazi k svome nebeskom ocu. To je razlog za veliku radost. Zato Crkva i slavi uzašašće na nebo našega Gospodina. Isus je otišao ka svome Ocu. Nekoliko je puta spominjao svojim učenicima svoj odlazak od njih i pripremao ih je na to. Isus u ovomu biblijskom navodu pristupa Ocu u ulozi zagovornika za svoju Crkvu, a to čini i danas.

Ima mnogo razloga zašto ljudi ne žele vjerovati u Boga. Jedan od razloga jest žalosna činjenica kao su kršćani podijeljeni u mnogo konfesija i denominacija koje se često i sukobljavaju. Evanđelista Ivan teško je podnosio da već tadašnje kršćanske zajednice u Palestini nisu surađivale. Među njima je bila napetosti, rivalitet, pa čak i nesnošljivost. To ne znači kako je po Ivanovom evanđelju Isus želio osnovati Crkvu u kojoj bi moralo sve biti jednako i svi isti. Ne radi se o vojnoj disciplini gdje svi moraju slušati jednoga vođu, koji nikad ne griješi. Nitko od nas ne želi jednakost koja bi se temeljila na odnosu nadređenog-podređenog.

Jedinstvo Crkve mi ljudi ne ćemo postići, i sve uskladiti. Petar je bio ipak drugačiji od ostalih učenika kao na pr. od Ivana ili Jakova. Apostol Pavao je nekim događajima davao veću važnost nego apostol Petar. Prvim kršćanima je u početku smetalo to što su postojala četiri evanđelja. Brzo nakon njihovog nastanka mnogi su nastojali njihovu autentičnost spojiti i tako od četiri evanđelja učiniti jedno. Takav je pokušaj brzo odbačen, jer ta raznolikost svjedočenja o Isusu Kristu četiri svjedočanstva (Matej, Marko, Luka i Ivan) brzo se pokazala kao plus, a ne minus.

Dobro je što su danas tri osnovna oblika kršćanske crkve: katolička, pravoslavne i reformacijske Crkve. Kad se Isus molio svome Ocu kako bi kršćani postigli savršeno jedinstvo, mislio je na to što je učinio za nas. Kako smo to primili, što vrijedi za sve kršćane i kako treba živjeti. „Biti jedno kao što si ti Oče u meni, a ja u tebi.“ Zajedništvo se očituje u tome što se s radošću sastajemo i prihvaćamo i druge kršćanske zajednice i tako činimo jedan Božji narod, a ne jedna organizirana Crkva. Nismo savršeni. Stol Gospodnji nije svim kršćanima pristupačan, a nejedinstveno je shvaćanje Isusove žrtve na križu u znaku kruha i vina, i to nas dijeli.

Ipak već danas vidimo Božju slavu kad se okupimo s ostalim kršćanima na zajedničku molitvu. Isus je u Božjoj blizini i ne bježi iz Božjega raja kao mi ljudi. To je njegova slava. Neki, na žalost, neprestano bježe od Boga, povećavaju grijeh i tako se lišavaju Božje slave.

Ivanovo evanđelje svjedoči, kako je slavna stvarnost; smijemo vjerovati Bogu! Nasuprot tome; čovjek je bijedan i nesretan, ako ne upozna Boga. Zato; blagoslovljeni smo ako vjerujemo u Isusa Krista, kojega nam je Bog poslao! (Autor: Lubomir Kabiček)

© reformacija.net