Promoted Post

Sponsored Post Learn from the experts: Create a successful blog with our brand new courseThe WordPress.com Blog

WordPress.com is excited to announce our newest offering: a course just for beginning bloggers where you’ll learn everything you need to know about blogging from the most trusted experts in the industry. We have helped millions of blogs get up and running, we know what works, and we want you to to know everything we know. This course provides all the fundamental skills and inspiration you need to get your blog started, an interactive community forum, and content updated annually.

poezija i video

Demonsko opsjednuće

Komunistička partija Jugoslavije i njezin ogranak u Hrvatskoj bila je dobro organizirana zločinačko-sotonističko-ateistička skupina udružena u cilju pljačke, počinjena zločina i ateizacije Hrvatske.

Prema izvornim dokumentima do 15. svibnja 1945. zarobili su 230 426 Hrvata (vojnika i žena, staraca i djece), i samo do tog datuma a bez suđenja ubili 92 409, a ranili 314 Hrvata. Zločini koji su počinili i način njihove izvedbe govore o demonskoj opsjednutosti partizanskih počinitelja.

Predstavljamo tri dokumentarna videa koji svjedoče o tim demonskim zločinima.





društveni obzori i ogledi

Tajne Brestovca

Brestovac


Ljubav je često puta pokretač velikih promjena. Tako je zbog velike ljubavi, prema bolesnoj dragoj, liječnik potaknuo jedan od najznačajnijih zdravstveno-društvenih projekata toga doba. Iako se je liječila, u za to doba vrhunskoj bolnici, ipak je umrla u naručju svoga liječnika i dragoga. Njegovo je ime Milivoj Dežman, a ona se je zvala Ljerka Šram.

Brestovac je ime za nekadašnju plućnu bolnicu čije se ruševine nalaze na središnjem dijelu Medvednice na visini od 848 m nedaleko od vrha (Sljeme 1035 m). Otvorena je 1909., a zatvorena je 1968. Brestovac je izgrađen zbog, u to vrijeme, rasprostranjene sušice koja je odnosila mnoge živote. U izgradnju bolnice bili su uključeni mnogi Zagrepčani. Novac je prikupljen od dobrovoljnih darova, prodaje umjetnina poznatih umjetnika (Bukovac, Crnčić, Iveković itd.), igri na sreću, a zemljište je darovao vlastelin Miroslav Kumler. Bolnica je bila vrhunski opremljena i spasila je živote mnogih bolesnika.

Uz Brestovac je vezana mračna i dobro čuvana tajna. U svibnju 1945. pripadnici 6. Ličke proleterske brigade predvođeni Đokom Jovanovićem zaposjeli su bolnicu. Namjera im je bila pobiti sve bolesnike i osoblje. Liječnici su ih uspjeli odgovoriti od toga sa objašnjenjem da će služiti i liječiti partizanske ranjenike, ako im poštede živote. Bolesnici nisu bili te sreće. Nakon što su ih opljačkali izvršili su masovno ubojstvo 210 bolesnika. Nesretnike su ubili nedaleko od Brestovca kod šumskog područja Obernjaka. Ovo je jedno u nizu mnogih i masovnih zločina koji su počinili komunisti na Zagrepčanima.

Bolnica je nastavila raditi krijući mračne i strašne tajne koje su počinili članovi udruženog zločinačkog poduhvata, komunističko-partizansko-četnički krvnici, zbog velike mržnje prema Hrvatskom narodu nad kojim su počinili genocid tijekom trajanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.


Obernjak


Autor (tekst i fotografija): Branimir Bučanović
reformacija

Liberalizma i kršćanstvo

Maska-CB


Teološki liberalizam, u protestantskoj crkvi, u velikom je porastu od 19. st. Ali to nije nešto novo, bio je to stari liberalizam ponovno umotan s privlačnom robnom oznakom, kroz pametno osmišljenu marketinšku strategiju. Prosvjetiteljstvo je 17. i 18. st. postavilo savršene temelje za takov razvoj. Prosvjetiteljstvo je povezalo razum i empirijske činjenice kao temelj za ustrojavanje cjelovitog sustava svega. Taj je sustav povezan sa znanošću i religijskim znanjem postao i put za razumijevanje etike, državne uprave i estetike koje čovjeku daju navodnu sposobnost da održava objektivnu istinu o stvarnosti.

Prosvjetiteljstvo je bilo naznaka “Doba razuma”, kao suprotnost “Dobu vjere”. Jednostavno rečeno teološki liberalizam je primijenjeno prosvjetiteljstvo u teologiji, i očito je prosvjetiteljsko dijete.

Teološki liberalizam, u svojoj biti, ne ispovijeda niti jedno vjeroispovijedanje. Može se reći da se u svojoj biti on ne oslanja na prepoznatljivo ujedinjeni doktrinarni sustav. Može se reći da je razvijen kao teološko-hermenautička promidžba. Kao i hermenautika prosvjetiteljstva, hermenautika teološkog liberalizma propitkuje sve i sumnja u sve tradicionalne izvanjske autoritete te ustrojava nove zaključke temeljene isključivo na empirijsko-znanstvenim podatcima koji su u skladu s ljudskim razumom, a ne na vjeri u Boga, “Svetoga pisma” i povijesnim kršćanskim vjeroispovijedanjima. Potraga za istinom odvojeno od vjere u božansko otkrivenje istine bio je put 19. st. teološkog liberalizma, a to je put i 21. st. liberalizma.

Gresham Machen napisao je u svomu klasičnomu spisu “Kršćanstvo i liberalizam” iz 1923.: “Što je odnos između kršćanstva i suvremene kulture; može li kršćanstvo opstati u suvremenomu dobu? Ovu nevolju nastoji riješiti suvremeni liberalizam.” Teološki liberalizam svoj poticaj dobiva od svijeta. Vođen je onim što čovjek mora činiti, ostvariti, odrediti; a ne sa onim što je Bog učinio, ostvario i otkrio. Krilatica je teološkog liberalizma: “Kršćanstvo se mora prilagoditi ili umrijeti!”

Teološki liberalizam u svojoj biti posjeduje duboku težnju da bude blizak kulturi, slavljen od svijeta i poštovan od teološke elite. Iako njegovi sljedbenici neće priznati njihova je temeljna težnja sljedeća: “Ako je moguće istina; ali mir, prihvaćanje i svjetovni utjecaj – pod svaku cijenu!”

Autor: Burk Parsons


Poveznica na izvorni članak: Christianity and Theological Liberalism

vijesti

Biblijski prijevodi

Božji blagoslov


Sjedinjena biblijska društva (SBD) predstavila su, u veljači 2019., izvješće i istraživanje o biblijskim prijevodima, dostupnosti i budućim nacrtima.

Cjelovit prijevod “Biblije” dostupan je za 5,9 milijardi ljudi na 692 jezika, i obuhvaća većinu svjetske populacije. Na Zemlji ima ukupno 7350 različitih jezika. Kada se uzmu u obzir da ipak postoje djelomični prijevodi, na jezike koji nemaju cijeli prijevod “Svetog pisma”, dođe se do zaključka da 246 milijuna ljudi koji govore 3988 jezika nemaju niti jedan dio prijevoda “Svetog pisma”. Postoje biblijska prevoditeljska društva koja nisu dijelom SBD-a pa i ona daju veliki prevoditeljski obol te se i dalje nastavljaju napori oko prevođenja “Božje riječi” na neprevedene jezike. Tako je u 2018. samo od SBD-a dovrešn prijevod “Biblije” na devet jezika.

Ako SBD budu primila dovoljno novčanih sredstava to će omogućiti da se do 2038. obavi 1200 prijevoda. Glavni ravnatelj Michael Perreau je poručio: “Naša dvadeset godišnja vizija i misija temelji se na nasljeđu žrtve i dobrote, koja se prenosila od vjernih sluga, s naraštaja na naraštaj. Mi nastavljamo to poslanje s novim poticajom radeći, bliže nego ikad prije, sa suradnicima diljem svijeta. To uključuje suvremene biblijske junake koji žive požrtvovnim i predanim životima kako bi svi imali pristup životnoj ‘Božjoj riječi’.”


Pisaći stroj

reformacija

Reformacijski teolog

calvinov slogan


Mislioci su antičkog svijeta nastojali otkriti dubine konačne stvarnosti, iz te je potrage nastala filozofija.

Neki su se usredotočili u područje filozofije koje proučava sve ono što je izvan materijalnoga svijeta, tj. metafiziku. Drugi su se usredotočili na epistemologiju, tj. znanost o spoznaji. Treći su se usmjerili u proučavanje temeljnih načela i dijelova etike, tj. proučavanje onoga što je dobro i ispravno. Četvrti su proučavali temelje estetike, tj. proučavanje ljepote. Jedan je filozof dubinski proučavao sva navedena i još druga područja, zvao se je Aristotel. Budući je njegovo filozofsko proučavanje bilo sveobuhvatno, što znači da je obuhvaćalo sva navedena filozofska područja dobio je najveći naslov: Filozof. Kada se govori o Filozofu svi studenti filozofije znaju da se misli na jednu osobu – Aristotela.

Slično su, povijesno gledajući, bogoslovne nauke iznjedrile izuzetne mislioce i bogoslove. Neki su od njih bili poznati po sposobnost sintetiziranja teologije i sekularne filozofije. Agustin, kao jedan od primjera, bio je poznat po svojoj sposobnosti preuzimanja Platonovih filozofskih načela te njihova povezivanja s biblijskom naukom. Veliki je dio Augustinove teologije filozofski u svojoj naravi. Isto se može reći, do određene mjere, za Tomu Akvinskoga koji je načinio sličnu sintezu između Aristotelove filozofije i kršćanske misli. Od velikih reformatora šesnaestoga stoljeća uočavamo Luthera, izvrsnoga jezičnoga proučavatelja, koji je u teološku misao unio dubinsku sposobnost bogatoga uvida u istinu i pojedina pitanja. Ipak, Luther nije bio sistematičar u svojoj naravi, pa nije mogao biti teolog teologa. On nije razvio cjelovito zaokruženu sustavnu teologiju za crkvenu pouku. Taj je zadatak, u šesnaestomu stoljeću, ostavljen Ženevskom stvaralačkom umu, teologu Jeanu Calvinu (Kalvinu).

Calvin je u bogoslovno proučavanje unio strast za biblijsku istinu i cjelovito razumijevanje »Božje riječi«. Od svih mislioca šesnaestoga stoljeća Calvin je bio najzapaženiji po sposobnosti stvaranja sustavnoga teološkoga razumijevanja kršćanske istine. Njegov »magnum opus«, »Instrukcije kršćanske religije«, do danas je vrhunski rad u području sustavne teologije. Luther nije dovoljno dugo živio da prepozna puni utjecaj Kalvinova rada, iako je vidio da će Calvin postati velika osoba. Preostalo je nekomu tko je vrlo dobro poznavao Calvina i njegov rad, Lutherovu najbližemu suradniku i izuzetnomu bogoslovu, a to je bio Philip Melanchton, da mu podari naslov Teolog. Ako netko spomene Filozofa, razumijemo da se to odnosi na Aristotela. Isto tako, ako netko spomene Teologa, reformacijski nasljednici isključivo misle na Jeana Calvina.

Čini se da, u našim danima, traje bitka između zagovornika sustavne i biblijske teologije. Mi živimo u vrijeme nezabilježene odbojnosti prema razumnom i logičnom. Sustavna teologija je, barem se tako čini, prevladavala u teološkim školama ali je izbrisana, i prognana u najviše školstvo. Ovakva odbojnost prema racionalnom i logičnom nalazi svoje uporište u suvremenoj odbojnosti naspram sustavne teologije, u kojemu ništa ne može popuniti prazninu osim širenje biblijske teologije. Postoji određeni smjer, u biblijskoj teologiji, ka razmrvljenomu biblijskomu tumačenju bez želje za cjelovitošću i jedinstvom. Ova oprečnost, između biblijske i sustavne teologije, klasični je primjer iskrivljenosti netočnih sumnji. Ako uočimo Jeana Calvina vidimo bibličara čije je otajstvo biblijskog sadržaja nezapamćeno. On je imao strast za Bibliju, ali je imao i ogromno biblijsko znanje, a poznat je i kao sustavni teolog. On nije sustavni teolog u smislu nekoga tko unosi izvan biblijski filozofski sustav te ga nameće Bibliji. Calvinov je doktrinarni sustav rješenje njegova pokušaja pronalaženja cjelovite biblijske naravi. To znači da je Calvin razradio sustav koji se nalazi u Bibliji, a ne sustav koji je nametnut Bibliji. On je bio uvjeren u cjelovitost »Božje riječi« te da Bog ne iznosi suprotstavljene ili nerazumne izjave. Mnogo je puta rečeno, »dosljednost je čudovište malih umova«. Ako je to stvarno točno, netko bi zaključio da je Božji um najmanji u svemiru, budući je Bog u svomu razmišljanju dosljedan i cjelovit. Upravo je zbog te zahvalnosti prema Božjoj naravi Calvin strastveno radio na jedinstvu »Božje riječi«. S obzirom na rečeno, on je učinio veliku službu u povijesti kršćanske misli. Neki ljudi vide kalvinizam, nazvan po Jeanu Calvinu, kao strašno izokretanje »Božje riječi«. Oni koji cijene Calvinovu predanost biblijskoj istini vide kalvinizam kao »nadimak za biblijsko kršćanstvo«, kao što bi Spurgeon rekao.

Calvin se je mogao, u raspravama, pozivati na svoje enciklopedijsko znanje biblijskih odjeljaka, te je mogao nadugačko citirati antičke pisce kao što su Augustin i Ciceron. Ali Calvin je, na prvom mjestu, htio biti u istini »Božje riječi«. On je bio vrhunski biblijski teolog i ujedno nadareni sustavni teolog.

Mi mnogo dugujemo tomu čovjeku. On je Božji dar crkvi, ne samo onoj 16. stoljeća nego svih vremena.

Autor: R. C. Sproul

Poveznica na izvorni članak: The Teologian

društveni obzori i ogledi

Smisao braka je donijeti radost

Romanovi-1913
Posljednji ruski car iz dinastije Romanov Nikolaj II. sa svojom porodicom
žena Aleksandra, kćeri Marija, Olga, Tatjana i Anastazija i sin Aleksej.


Protestantizam u svojim temeljnim načelima posjeduje ideju ispunjenja poziva. Bračni i roditeljski poziv jedni su od najbitnijih i najvitalnijih poziva svakog kršćanina bez obzira na životnu dob, socijalni status.

Riječi M. Luthera da »Ljubav počinje kada želimo služiti drugima«, »Nema bolje škole poniznosti i požrtvovane službe u ljubavi od braka i roditeljstva« bili su Credo u bračnom i obiteljskom životu Aleksandre Romanove, posljednje ruske carice i Nikolaja II., posljednjeg ruskog cara.

Aleksandra Fjodorovna bila je njemačka princeza podrijetlom iz dinastije Hessen, rođena 6. lipnja 1872. kao Alix Viktoria Helene Luise Beatrix. Roditelji Alix od Hessena su veliki vojvoda Ludwig IV. i princeza, Alice Maud Mary; kćerka britanske kraljice Victorie i princa Alberta.

Alix je krštena 1. srpnja 1872. godine u Luteranskoj crkvi. Njen odgoj je bilo pod majčinim utjecajem koja je strogo poštovala tradiciju.

Prema svjedočenju caričine starije sestre, Elle sva su djeca u obitelji Ludwiga i Alice bila obrazovana u kršćanskom duhu stare Engleske, a njihov se život odvijao prema točno utvrđenom redoslijedu koji bi majka odredila. Odjeća i hrana za djecu bili su vrlo skromni. Starije kćeri radile su svoje kućanske poslove: uređivale sobe, pospremale krevete i ložile vatru u kaminu. Ella je govorila: »Kod kuće su me svemu naučili. Majka je budno pratila razvoj talenata i sklonosti svakog od sedmero djece te se trudila da ih odgoji na čvrstoj osnovi kršćanskih zapovijedi, da ulije u njihova srca ljubav prema bližnjima, naročito prema stradalnicima.«

Obitelj Ludwiga IV.

Roditelji su veći dio svog imetka potrošili na dobra djela. Princeza Alice je veliku pažnju poklanjala bolesnima i invalidima. Djeca su s njom posjećivala bolnice, dječje domove, domove za invalide, nosila velike bukete cvijeća, te ih raznosila po bolničkim sobama i stavljala u vaze.

Nikolaj i Aleksandra su se upoznali u Rusiji kada je mlada princeza došla na vjenčanje svoje starije sestre Elle i velikog kneza Sergeja. Otac prestolonasljednika, car Aleksandar III., nije podržavao izbor svojega sina. Osim toga, buduća Ruska carica bila je zabrinuta jer je sebe smatrala nedostojnom Nikolaja, i što se od nje tražilo da iz luteranstva pređe u pravoslavlje. »Bila je tako lijepa, ali veoma tužna… Razgovarao sam s njom toliko dugo o nama, o svemu što nas je tištalo, razgovarali smo do ponoći. Ona i dalje ne želi da promijeni svoju vjeru, toliko je plakala, ali sam je umirio na rastanku,« Nikolaj II.

Unatoč neslaganju, car Aleksandar III. je na samrti, blagoslovio par. Nikolaj i Aleksandra su se vjenčali 14. studenog 1894. godine.

Aleksandra Fjodorovna nikada nije razumjela niti prihvatila »ruski duh«. Bila su joj strana pravila dvora koja su u to vrijeme vladala u Rusiji i Europi. Odveć stidljiva, pomalo nervozna, u javnosti je skrivala svoje pravo lice.

Ali oni koji su upoznali njenu istinsku prirodu, govorili su kako je bila dobre naravi, brižna i pravedna, uzorita kršćanka, posvećena Bogu, molitvi, obitelji. Bogoštovlja nedjeljom i blagdanom, kao i upražnjavane svih postova, bili su neraskidivi dio osobnog i obiteljskog života. Kao svjedočanstvo ostali su njeni dnevnici i citati poezije, duhovnih izreka, filozofskih razmišljanja drugih autora, koje je godinama prikupljala i zapisivala.

U novoj domovini njemačka princeza je prihvatila i poštovala »mistično« pravoslavlje, ali dušom je živjela vjeru svojih roditelja. Slutimo kako su joj riječi M. Luthera bile inspiracija ili barem misao vodilja za pisanje »Dnevnika«: »Žene teže podizati svoju djecu, brinuti o kućanstvu i sklone su suosjećanju. Bog ih je učinio suosjećajnima po prirodi, tako da njihovim primjerom i muškarci također mogu biti usmjereni ka suosjećanju.«

Izbor iz zapisa »Darujte ljubav«,

O braku:

  • Brak je božanski obred. On je dio božanskog plana od kad je stvoren čovjek. To je najsvetija veza na Zemlji;
  • Bez Božjeg blagoslova sve čestitke i dobre želje bračnih drugova bit će prazne riječi. Bez Njegovog svakodnevnog blagoslova obiteljskog života, čak najposvećenija i najiskrenija ljubav neće moći ispuniti želje srca. Bez blagoslova Neba, sve ljepote, radosti i vrijednosti obiteljskog života mogu biti uništene u bilo kojem trenutku;
  • Dan vjenčanja treba pamtiti i izdvojiti od ostalih važnih blagdana. To je dan čija će svjetlost osvjetljavati sve ostale dane do kraja života. Radost zbog čina vjenčanja ne treba iskazivati burno, već duboko i smireno. Kada se sjedinjuju ruke i izgovaraju sveti zavjeti ispred bračnog oltara dolijeću anđeli i tiho pjevaju pjesme, štiteći sretni par svojim krilima na njihovom zajedničkom životnom putu;
  • Smisao braka je donijeti radost. Jasno je da je bračni život najsretniji, najpotpuniji i najbogatiji život. To je savršena božanska institucija. Božja zamisao se sastoji u tome da brak donosi sreću, da on život muža i žene čini potpunijim kako nitko od njih ne bi bio na gubitku, već da oboje dobiju. Ako brak nije sretan i ne čini život bogatijim i potpunijim, to nije pravi brak.

O obiteljskom životu:

  • Jedna riječ uključuje sve ‒ ta riječ je »ljubav«;
  • I mudrost i moć koju treba ispuniti svetim obvezama, supruge mogu naći samo u obraćanju Bogu;
  • Utjecaj dobrih žena je najveća sila poslije milosti Božje koja oblikuje dobre muškarce;
  • Prva lekcija koju osoba treba naučiti i ispuniti je strpljenje. Na početku obiteljskog života otkrivaju se kako vrline tako i karakterni nedostaci, sve one specifične navike, ukus i temperament za koje bračni partner nije ni pomišljao da postoje. Ponekad se čini da je nemoguće naviknuti se jedno na drugo, da će sukobi biti vječiti i beznadni, ali strpljivost i ljubav nadvladaju sve, i dva života se slijevaju u jedan; plemenitiji, snažniji, potpuniji i bogatiji i taj život će se nastaviti u mirnom zajedništvu;
  • Obiteljska dužnost je nesebična ljubav. Svatko mora zaboraviti na svoje »ja« posvećujući se drugom. Svatko bi trebao kriviti sebe, a ne drugu osobu ako nešto nije u redu. Razboritost i strpljenje su neophodni, a nestrpljenje je razorno;
  • Oštra riječ može povrijediti dušu sudruga. Na obje strane mora postojati želja da brak bude sretniji i da nadvladaju sve što predstavlja prepreku. A za veliku ljubav, potrebno se je jako truditi na dnevnoj razini. Najveći problemi u našem vlastitom domu su posljedica grubosti prema bližnjima;
  • Ljubav zahtijeva posebnu brigu. Čovjek može biti iskren i odan, ali u njegovim riječima i djelima treba biti nježnosti. Evo savjeta: nemojte pokazivati svoje loše raspoloženje i uvrijeđenost, nemojte ljutito govoriti, nemojte loše postupati. Nijedna žena na svijetu neće dugo trpjeti grube ili uvredljive riječi koje su izletjela iz vaših usta. Ljubav vam ne daje pravo da se ponašate grubo prema onome koga volite. Što je odnos intimniji to se bolnije utiskuju u srce grub pogled, geste ili riječi, nervozan govor;
  • Kada uvene ljepota i ugasi sjaj u očima, kada sa starošću dođu bore, kada svoje tragove i ožiljke ostave bolesti, tuge i brige, ljubav vjernog muža mora ostati isto onako duboka i iskrena kao ranije. Na Zemlji nema mjerne jedinice koja može izmjeriti dubinu Kristove ljubavi prema Njegovoj Crkvi i nijedan smrtnik ne može da voli istom takvom dubinom, ali je ipak svaki muž obvezan to činiti u onoj mjeri u kojoj se ova ljubav može pokazati na Zemlji. Za svoju obitelj nijedna žrtva ne smije biti teška niti prevelika;
  • Svi članovi obitelji moraju sudjelovati u organizaciji doma, a istinska obiteljska sreća se može postići kada svatko pošteno ispuni svoje obveze;
  • Ako suprug poštuje svoju suprugu i sam postaje uzvišen, a ako ne, bit će ponižen;
  • Čovjek se treba konzultirati sa svojom ženom o svojim poslovima, imati povjerenju u nju. Možda ona neće znati sve o njegovim poslovima, ali je moguće da će predložiti dobro rješenje, jer ženska intuicija često radi brže od muške logike. Međutim, čak i ako žena ne može pomoći mužu u njegovim poslovima, ljubav prema njemu mora biti zainteresirana za njegovu dobrobit. I ona je sretna kada on traži savjet od nje i stoga se još više približavaju jedno drugom. Ako je dan bio uspješan ona zajedno s mužem dijeli njegovu radost, a ako je bio neuspješan ona mu, kao vjerna žena, pomaže da prebrodi neugodnosti i hrabri ga;
  • Čovjek koji je nadahnut ljubavlju može učiniti sve što je potrebno. Svaki suprug koji voli treba imati veliko srce. Mnogi ljudi koji trpe moraju potražiti pomoć u svojoj obitelji. Svaki suprug kršćanske žene se ujedinjuje s njom u Kristovoj ljubavi. Zahvaljujući ljubavi prema njoj, pobijediti će iskušenja u vjeri. Vjerna žena ne treba biti ni mašta pjesnika, ni lijepa slika, ni efemerno stvorenje koje bi se čovjek bojao dodirnuti, nego treba biti zdrava, snažna, praktična i vrijedna žena, sposobna ispunjavati obiteljske obveze, a koju ipak odlikuje ona ljepota što daje duši uzvišeni i plemeniti cilj;
  • Podijelivši život ispunjen vjerom i molitvom, muž i žena će, također, povezati svoje živote s Nebom. Objedinjeni na Zemlji zajedničkom vjerom u Krista, prelijevajući svoju uzajamnu ljubav u ljubav prema Bogu oni će biti vječno sjedinjeni i na Nebu;
  • Žena je obdarena suosjećanjem, ukusom i sposobnošću nadahnuti. To čini da postane, u određenom smislu, Kristov glasnik s misijom da ublaži ljudsku patnju i tugu.

O djeci:

  • Što se djece tiče, dužnost je roditelja pripremiti ih za život, za sve kušnje koje će im Bog poslati;
  • Ne postoji ništa jače od osjećaja koji nas prati kada držimo svoju djecu u našim rukama. Njihova bespomoćnost dotakne plemenite žice u našim srcima. Za nas je njihova nevinost moć koja nas čisti. Kada je novorođenče u kući, kao da je ponovno rođena ljubav. Dijete spaja bračni par kao ništa prije toga. U srcima roditelja, žice koje su do tada šutile oživljavaju. Novi ciljevi su pred mladim roditeljima, pojavljuju se nove želje. Život odmah dobiva novi i dublji smisao. Njihove ruke ispunjene su svetim teretom, besmrtnim životom koji je potrebno očuvati, a to u roditeljima izaziva osjećaj odgovornosti . »Ja« više nije središte svijeta. Imaju novi cilj koji je dovoljno velik da ispuni cijeli život;
  • Velika je stvar preuzeti na sebe odgovornost za ove nježne mlade živote koji svijet mogu obogatiti ljepotom, radošću i snagom, ali koji lako mogu i da se upropaste. Vrlo je važan posao zbrinuti ih, oblikovati im karakter ‒ eto o tome trebate misliti prilikom uređivanja svog doma. To mora biti dom u kojem će djeca rasti za istinski i plemeniti život, za Boga;
  • Nitko ne zna kakvu svetu tajnu nosi novorođenče kome je namijenjeno da živi samo trenutak na ovoj Zemlji. Ne živi uzalud. U ovo kratko vrijeme može učiniti više, može ostaviti dublji trag od drugih koji žive godinama. Mnoga djeca koja umiru dovode roditelje pred noge svetog Krista;
  • Glavni centar u životu svakog čovjeka mora biti njegov dom. To je mjesto gdje rastu djeca ‒ rastu fizički, učvršćuju svoje zdravlje i upijaju u sebe sve ono što će ih učiniti istinskim i plemenitim muškarcima i ženama. U domu gdje rastu djeca čitavo njihovo okruženje i sve što se događa utječe na njih, čak i najmanji detalj može utjecati na njih povoljno ili štetno. Čak i priroda oko njih oblikuje budući lik. Sve lijepo što vide dječje oči ostavlja trag u njihovim osjetljivim srcima. Gdje god dijete raste njegovo ličnost ostavlja trag na mjesto odrastanja. Moramo napraviti prostorije u kojima će naša djeca spavati, igrati se i živjeti tako lijepo kako nam to uvjeti dopuštaju. Djeca vole slike, a ako su slike u kući čiste i lijepe, one imaju izvanredan učinak na njih, čine ih rafiniranijima. Dom, čist i lijepo opremljen, jednostavno ukrašen i ugodan, neprocjenjivo utječe na odgoj djece;
  • Velika je umjetnost živjeti ugodno i u ljubavi. To mora potjecati od samih roditelja. Svaka kuća izgleda kao njezini kreatori. Sofisticirana priroda čini dom sofisticiranim, a grubi čovjek će učiniti kuću grubom;
  • Roditelji trebaju biti uzor svojoj djeci ‒ ne riječima, već djelima. Moraju učiti svoju djecu na primjerima svojih života;
  • Svaka se kušnja događa u svakom domu, ali u pravom domu postoji mir koji ne može poremetiti oluja Zemlje. Dom je mjesto topline i nježnosti. Razgovarajte u kući s ljubavlju. Neka je samo jedna riječ, ali s ljubavlju prema Kristu, molimo Gospodina. Anđeoski zbor će se radovati, i vaša će duša biti s nebom zauvijek. U takvom domu može se uzgajati i njegovati samo ljepota i ljubaznost, uzoran karakter. Jedna od katastrofa našeg doba jest da su tihe obiteljske večeri potisnute radnim mjestima, zabavama i društvenim susretima.

Navodi su iz knjige Aleksandre Fjodorovne Romanove, »Darujte ljubav«. Knjiga je zbornik zapisa posljednje ruske carice. Sastoji se od tri cjeline: »O braku i porodici«, »Riječi dobre« i »Bašta srca«.

Tekst priredila Alenka Nikolić
Biblija i duhovnost

Blagoslov i prokletstvo

 

Izvor


Načelo blagoslova, iako rijetko uočeno, nalazi se u samoj srži evanđelja. Apostol Pavao je to naglasio u poslanici kršćanskim vjernicima Galacije. On strastveno zagovara prihvaćanje pogana, među Božji narod, i piše: »A Pismo, predvidjevši da Bog po vjeri opravdava pogane, unaprijed navijesti Abrahamu: ‘U tebi će blagoslovljeni biti svi narodi.’« (Gal 3, 8. KS) Pavao u nastavku naglašava da je blagoslov darovan Abrahamu sišao i na pogane kroz Isusa Krista (r. 14).

Pavlova zapažanja podsjećaju kako su načela blagoslova i prokletstva bitna u knjizi »Postanka«. Nakon stvaranja Bog blagoslivlja čovječanstvo i daje naputak da budu plodni, množe se te napuče Zemlju, i sebi je podrede (čit. Post 1, 28). Neposlušnost Adama i Eve, nažalost, posljedično su donijele Božje osude. Blagoslov otvara vrata prokletstvu, budući Bog obznanjuje kazne koje će nastupiti u životima Adama, Eve i njihovih nasljednika (čit. Post 3, 16 – 19). Božja prokletstva na čovječanstvo donose teškoće čovjeku i odražavaju se na cijelo stvorenje.

Suprotno toj pozadini Bog je pozvao Abrahama ne bi li započeo postupke po kojima bi blagoslovi mogli biti obnovljeni nad ljudima svugdje. Drugi dio Božjega poziva Abrahamu ističe važnost blagoslova: »Gospod reče Abramu: ‘Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljati ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.’« Post 12, 1 – 3.

Ponavljanje glagola blagosloviti u tim redcima ističe važnost Božjeg poziva Abrahamu. Sa Abrahamom je otvorena mogućnost da neki ljudi ponovno iskuse Božji blagoslov.

Iako nada blagoslova započinje sa Abrahamom nastavlja se po odabranom naraštaju njegovih nasljednika koji su od Boga blagoslovljeni. Božja zakletva Abrahamu u »Postanku« 22 povezuje blagoslov naroda s jednim Abrahamovim nasljednikom: »A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući si poslušao moju zapovijed, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.« (Post 22, 17b – 18.)

Potomstvo koje se ovdje spominje dolazi od naraštaja koje uključuje Izaka, Jakova i na kraju Josipa, a svaki donosi blagoslov drugom. To posebno vidimo kod Josipa kojega su od gladi izbavili ljudi iz drugih zemalja. Znakovito je što je ovaj Abrahamov naraštaj povezan s plemstvom (Post 17, 6; 16. 35, 11. 27, 29. 37, 8. 49, 8 –10). Dakle, počevši sa Abrahamom, postoji očekivanje da će Božji blagoslov zemaljskih naroda doći kroz budućeg kralja. To je očekivanje povezano s Davidovim naraštajem te u konačnici sa Isusom Kristom (čit. Mt 1, 1 – 17).

Ideja da Isus Krist donosi blagoslov u ispunjenju Božjega obećanja Abrahamu, također je izražena u »Djelima« 3 kada se Petar obraća mnoštvu Židova: »Vi ste sinovi proroka i Saveza koji sklopi Bog s ocima vašim govoreći Abrahamu: ‘Potomstvom će se tvojim blagoslivljati sva plemena zemlje.’ Vama najprije podiže Bog Slugu svoga i posla ga blagoslivljati vas da se svatko obrati od opačina svojih.« (Dj 3, 25 – 26.)

Još jednom je Isus Krist predstavljen kao onaj tko posreduje drugima Božji blagoslov. Petar, u ovom navještaju, naglašava da ovaj blagoslov dolazi jedino onima koji se okreću od svojih opačina.

Osvrćući se na Pavlovo izjavu u »Galaćanima« 3, uočljivo je da on govori o Kristu »postavši prokletstvom« (Gal 3, 13) za sve koji »ne vrši svega što je napisano u knjizi Zakona.« (Gal 3, 10.) Ovdje Pavao podrazumijeva savez koji je uspostavljen na Sinaju između Boga i Židova. Kada je savez kasnije obnovljen na Moapskim poljanama Mojsije je dao levitima knjigu »Ponovljenog zakona« (Pzk 31, 24 – 26). Kao dio ovog postupka Mojsije popisuje blagoslove (28, 1 – 14) i prokletstva (28, 15 – 68. čit. 27, 15 – 26) koji će posljedično doći na Židove zbog održavanja ili neodržavanja saveza. Uočljiv je mnogo duži popis prokletstava od blagoslova, i Mojsijeve očite primjedbe ističu da će buduća neposlušnost Izrelaca dovesti do teškog Božjeg suda nad njima.

Pavao, s nakanom, privlači pozornost u »Galaćanima« 3 na činjenice povezane sa Sinajskim savezom, jer su one povezane s njim i njegovim Židovima. Pavao vjeruje da su Židovi pod Božjim prokletstvom jer nisu uspjeli održati sve što je propisano u knjizi »Ponovljenog zakona«. Posljedično tomu, Židovi nisu u boljemu položaju od pogana za dobivanje Božjeg blagoslova. Pavo, očito, i sebe smatra pod osudom. Pavao ističe, u tomu svjetlu, da je Krist postao »prokletstvo za nas« što će reći: za ljude osuđene od zakona. Ironično je što Pavlovi suparnici žele da pogani postanu Židovi kako bi spoznali Božji blagoslov. Pavao snažno zagovara da to nije potrebno, budući blagoslov dolazi kroz Krista.

Odvojeno od važnosti blagoslova i prokletstva za razumijevanje značenja Kristove smrti na križu, ne bi trebali zaboraviti da u svomu nauku Isus ističe činjenicu spoznaje Božjega blagoslova. Glede toga je uočljivo da Propovijed na Gori započinje izjavama koje su usredotočene na načela blagoslova. U tim izjavama Isus opisuje odlike onih koji će biti blagoslovljeni. On, također, ističe da blagoslovi možda neće odmah biti doživljeni. Daljnja usmjerenost »Mateja« 5 predlaže da blagodati pripadanja Kraljevstvu nebeskomu čekaju ostvarenje tog kraljevstva i stvaranje novog Neba i Zemlje (čit. Otk 21, 1 – 4).

Zanimljivo, Lukina inačica Propovijedi na Gori ne  ispisuje samo blagoslove (čit. Lk 6, 20 – 23),  nego i »jao« popis (čit. Lk 6, 24 – 26) koji će biti na onima koji ne prihvate Isusa za svoga Gospodina. Ova oprečnost, između iskušavanja Božjega blagoslova ili prokletstva, važan je podsjetnik da mi ne dobivamo strojno Božju naklonost neovisnomo tomu kako živimo. Samo oni koji stvarno vjeruju u Isusa kao svoga Gospodina, te se podređuju Njegovomu gospodstvu, iskusiti će Božji vječni blagoslov. Poslušnost donosi blagoslov, ne zbog toga što dobiva spasenje, nego zbog toga što pokazuje stvarnost naše vjere u Jedinoga koji blagoslivlja svoj narod.

Autor: Dr. T. Desmond Alexander

Izvorni članak: www.tabletalkmagazine.com

društveni obzori i ogledi

Zašto nam nedostaje komunizam?

Spomenik žrtvama zločinačkoga sustava


Slušajući, nepotrebno isticane i od medija naturane, malobrojne mogule, ateističke agitatore i ljevičarske lobotomiste dobiva se utisak da su Hrvati najzatucaniji od svi europskih naroda. Ispada da se kao »pijan plota« drže zločinačke ideologije koja je izašla iz poremećenih umova kreatora komunizma.

Lažni, društveni ali i duhovni, proroci stalno promiču i brane zločinački sustav, izokreću teze, lažu te pričaju priče o dobrim starim vremenima i navodnoj ljepoti života tijekom komunističkog totalitarizma na području današnje Hrvatske. Svojim socijalističkim sotonizmom stalno nas vraćaju unazad i koče napredak Hrvatske.

Cijelu tu zbrku potiče i netočna uporaba pojmova kojima se po staroj boljševičkoj praksi daje izokrenuto značenje od izvornoga. Ti suvremeni lažni proroci stalno ponavljaju mantru o tzv. antifašizmu kojom prikrivaju zločinačku narav komunizma. Oni proglašavaju masovnog ubojicu, zločinca i teroristu Tita, te njegovu komunističku kamarilu društvenom avangardom. Iako su oni izvršili genocid nad Hrvatima, te masovnu pljačku Hrvatske koja je trajala od početka do kraja njihove strahovlade. Politički šamani rabe pojam antifašizam kao mantru pripisujući mu magijsko značenje. Pri tomu prikrivaju i zločinačku narav Jugoslavenskih komunista, među kojima su oni u Hrvatskoj ostali najdosljedniji u svojoj borbi za održavanje mita o tzv. dobrim starim vremenima SFRJ. Ova je tema već odavno trebala otići u ropotarnicu povijesti da ih oni i njihovi sljedbenici politički pobožno stalno ne vraćaju u društvenu pozornost. U održavanju tog društvenog ludila posebno im pomažu pojedini predstavnici manjina kojima je Hrvatska i mjesto u Saboru potrebna jedino zbog izdašnih sredstava iz proračuna kojima potpomažu sebe i svoje sljedbenike. Cijelu tu nevolju otežava i činjenica što nije provedena lustracija. Zbog toga su komunistički kadrovi, sa svojim izopačenim stavovima, ostali u društvenim institucijama čuvajući i održavajući laž i prijevaru kao istinu.

Učinci su komunizma i njegovi zločini ostavili zastrašujuće posljedice na hrvatsko društvo koje će se osjetiti dugi niz desetljeća. Nevjerojatno je da i danas ima onih koji zločinački sustav brane i promiču što upućuje na njihovu moralnu izopačenost i lažni sustav vrijednosti koji promiču i održavaju.

Zbog tzv. ljevičarsko-liberalne avangarde od nedavno se predstavljaju i kao hrvatski nacionalisti, a zapravo nelustrirne pete društvene kolone, potrebno je istaknuti temeljne činjenice o zločinima komunističkog totalitarizma koji je »vedrio i haračio od Vardara pa do Triglava«.

»Kada je riječ o tadašnjoj Jugoslaviji, veliki dio obračuna s kolaboracijom izveden je u ‘divljim čistkama’, a kako je kao ‘suradnik okupatora’ i ‘narodni neprijatelj’ i ‘narodni neprijatelj’ mogao biti optužen bilo tko, ubijanje je poprimilo takve razmjere da je obračun u Jugoslaviji i Hrvatskoj bio među najžešćim u Europi.

O broju ubijenih postoje samo procjene i demografski izračuni, pa ukupan broj žrtava u Jugoslaviji varira od 110 do 180 tisuća, no stvarni broj zasad je nemoguće ustanoviti. Prema procjenama u Srbiji je stradalo 30 – 70 tisuća osoba, u Sloveniji 15 – 18 tisuća, a u Hrvatskoj između 55 i 60 tisuća, no neke procjene spominju i 100 tisuća ljudi. Oko 45 tisuća ljudskih gubitaka Hrvata (iz Hrvatske i BIH) odnosi se na Bleiburg i križni put. Tome treba dodati više tisuća Hrvata, folksdojčera i drugih, koji su potkraj rata i u neposrednom poraću izgubili život u ‘divljim čistkama’ u Hrvatskoj te 4500 hrvatskih folksdojčera koji su umrli ili ubijeni u poslijeratnim logorima. Za Bosnu i Hercegovinu nema, a Crnu Goru i Makedoniju nema nikakvih procjena.

Što se tiče broja izrečenih i izvršenih smrtnih kazni, nepotpuni podatci pokazuju da je Jugoslavija i u tome na samom europskom vrhu: od 4012 izrečenih smrtnih kazni izvršeno je njih 3299, što je daleko više nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. Stvarni broj sudskih smrtnih kazni i njihovih izvršenja svakako je veći. Razlog takve okrutnosti u država Istočnog bloka jest što se u njima, pod okriljem obračuna s nacizmom i fašizmom, provodila ‘socijalistička revolucija’. U neprijatelje su uvršteni ne samo kolaboracionisti nego i neprijatelji revolucije te je ‘čišćenje’ provedeno u neusporedivo većem opsegu.« (Žarko Ivanković, »Zločini i kazne«, »Večernji list«, 14. 7. 2018.)

Dakle, oko sto tisuća je Hrvata pobijeno od strane komunista, više od tri stotine tisuća se je odselilo zbog političke represije, a zbog ekonomskih se je razloga iseljavalo na stotine tisuća tijekom komunističke represije. Takav bi društveni udarac bio nepodnošljiv i za mnogo veće države od Hrvatske.

Vladimir Mrkoci sažeo je uzrok naše društvene šizoidnosti te zašto je zločinački mentalitet preživio, i toliko se ukorijenio u političkom, medijskom, i obrazovnom sustavu iako ga je – Hrvatski narod – s dubokim gađenjem, kao smrdljive čarape, odbacio od sebe.

»Komunizam u Hrvatskoj jedinstven je politički fenomen. Premda najkrvaviji i najsuroviji od svih europskih komunizama, ostao je nekažnjen. Ne samo nekažnjen nego i nagrađen uglednim društvenim pozicijama u suvremenoj Hrvatskoj.

Komunizam je kao ideologija bio laž, a kao praksa zločin. Desetljeća komunističke vlasti u Hrvatskoj donijela su Hrvatima pogubne posljedice, na prvom mjestu demografske. U 50 godina komunizma ubijeno je ili protjerano više Hrvata nego u 400 godina teških bojeva s Turcima. Za vrijeme komunizma organizirana je najveća ekonomska pljačka hrvatske nacije u cijeloj njezinoj povijesti. I na kraju, ali ne manje važno: psihološki teror komunističke vlasti gurnuo je naciju u krizu identiteta i nacionalnu psihozu, no, to je problem koji prelazi granice historiografije i ulazi na područje psihoze, točnije, psihopatologije.

Samo je jedan zločin veći od komunizma, a to je zaborav na taj zločin.« (Vladimir Mrkoci, »Kratka povijest komunizma, za nekomuniste«, Naklada Pavičić, Zagreb 2017., str. 204.)

Autor (tekst i foto ilustracije): Branimir Bučanović


Simbol zla ukopan u Hrvatsku


Titovi pjevači

Biblija i duhovnost

Tko je kršćanski učenik?

Kriz


Biblija nas podsjeća da su rani sljedbenici Isusa Krista prozvani kršćani, zbog vjerskoga svjedočanstva i navještaja, u Antiohiji (Dj 11, 25). Iako se čini da je ispočetka ovo ime imalo podrugljivo značenje, Kristovi su ga sljedbenici brzo i bez srama usvojili jer ih je povezivalo s Kristom. Ali, kako su Kristovi sljedbenici nazivani prije nego se ime kršćani udomaćilo? Jednostavno su ih nazivali Učenici, i to je bilo najprihvatljivije oslovljavanje.

Ali, tko je učenik? Jezgrovito rečeno: učenik je onaj tko uči. Učenik se predano usmjerava učenju i životu onoga od koga uči. Učenik (eng. disciple), kao i disciplina (hrv. stega) dolazi od lat. »discipulus«, a znači učenik ili đak. Posljedično tomu učiti znači provoditi stegu nad samim sobom. Npr. ako netko želi napredovati u tjelovježbi ili umjetnosti, taj mora provoditi stegu (disciplinu) u svomu životu, te naučiti i slijediti načela i temelje najboljih učitelja u tomu području. Tako je bilo i jeste sa Kristovim učenicima, Isusovim sljedbenicima.

Kada je Isus pozvao svoje prve učenike, jednostavno im je rekao: »Slijedi me!« (čit. Marko 1, 17; 2, 14; Ivan 1, 43.) Učenik je sljedbenik, osoba koja ima povjerenje i vjeruje učitelju te nasljeduje učiteljeve riječi i primjer. Zbog toga, bit učenik znači imati odnos; pristan, poučan, sljedbenički odnos sa učiteljem. Posljedično napisanomu, učenik Isusa Krista je u učeničkom odnosu sa Isusom, te želi nalikovati na Isusa. Drugim riječima: slijedimo Krista kako bi bili kao Krist (čit. 1. Kor 11, 1); jer kao njegovi učenici, Kristu pripadamo. Isusov učenik sigurno posjeduje posebnosti koje proizlaze iz njegova odnosa sa Isusom. Koje su odlike Kristovog učenika? Koje su posebnosti onih koji slijede te su prozvani Kristovim učenicima? Nastavi čitati “Tko je kršćanski učenik?”