Petog svibnja vjernici Pravoslavne Crkve proslavljaju Vaskrsenje Hristovo (Uskrs)! Tom prigodom «Vaznesenjska crkva» u Beograda od 15. do 28.04.2013. bila je domaćin Vaskršnjeg (Uskršnjeg ) sajma.

Osim knjiga i CD sa duhovnom glazbom, kratke škole kaligrafije, organiziran je i ciklus predavanja. Eminentni stručnjaci govorili su o prvim misionarima Ćirilu i Metodiju, o vjeronauci za osobe ometene u razvoju, o utjecaju religije na mentalno zdravlje …

U petak 26.04. predavanje «Žena u Pravoslavlju» privuklo je veliki broj posjetitelja. O ovoj zanimljivoj i uvijek aktualnoj temi govorili su: liječnica Zorica Kuburović, monahinja Teodora iz beogradskog manastira «Vavedenje», protojerej Milorad Sredojević i novinar Dina Čolić.

Svi učesnici svoja su izlaganja temeljili na citatima iz Starog i Novog zavjeta. Istakli uzoran lik kršćanke, model prema kojem bi trebalo da se vlada svaka žena, ne gubeći iz vida suvremeno vrijeme u kome živi.

Mada su monahinja Teodora i dr. Kuburović svaka iz svog profesionalnog ugla prišle ovoj temi, zaključak nakon pažljivog analiziranja je da su njihove priče povezane, da se prožimaju na jedan čudesan način. Zorica Kuburović je liječnica koja je dugi niz godina radila u beogradskoj službi Hitne pomoći. Nakon stresnog radnog dana, često je odlazila u manastir «Vavedenje» na duhovnu utjehu i pouku.

Najznačajnija sugovornica bila joj je Mati Agnija. Njoj je govorila o svojim iskušenjima koje život stavlja pred prosječnu ženu: posao, brak, odgoj djece, ostavljeni i neispunjeni snovi i nadanja … ali i o iskonskom i dubokom porivu za duhovnom obnovom, za životom u Kristu. «Mati» je Zorici mudro i strpljivo otkrivala tajne kršćanskog života. «Vilindvor», «Božićna bajka», «Nežni i divlji», «Gospodarica Ana» samo su neki od naslova bogatog književnog opusa dr. Kuburović kojim svjedoči o tome da je kao osoba i kao žena – vjernica izabrala pravi put, književna su djela koja svjedoče o Nadi, Vjeri i Ljubavi.

Za razliku od Protestantskih Crkava, Pravoslavna Crkva nema žene svećenike. Duhovni poziv za žene u pravoslavlju odvija se kroz monaštvo. U manastirima žene svih dobi i različitog obrazovanja stavljaju svoj život u službu Isusu Kristu, Bogu i vjernicima.

Monahinja Teodora, s dubokim unutrašnjim mirom, prisutnima je govorila o odnosu muškarca i žene, o braku, obitelji i iskušenjima suvremenog svijeta.

«Brak je karizma. To je mistično sjedinjenje. Sjedinjuju se dvije vrste božanske prirode, a ne dva spola. Žena i muž imaju odgovornost pred Bogom. Žena treba da se boji muža, ali to nije strah kako ga ljudi shvaćaju. Pojam ‘bogobojazan’ znači strah pred Bogom, znači žena se treba bojati i poniziti pred mužem, te ga ne prevari, učini grijeh.»

Dalje se navodi kako uzorna kršćanka treba biti: tiha, trpljiva, meka i nježna. Od njene duhovne zrelosti zavisi budućnost potomstva. Previše je iskušenja koja dolaze iz vanjskog svijeta – feminizam, surogat majke, «probni» brak, mediji, estrada, moda, blud itd.

«Žene rade u korist svoje štete» riječi su monahinje Teodore. Ne podržava potrebu suvremene žene za dominacijom, za zamjenom uloga u obitelji i društvu.

Odgovarajući na pitanje o adekvatnoj odjeći pri posjeti hramovima i bogosluženjima, ističe koliko je za žene štetno nositi mušku odjeću. Osim što nanosi štetu fizičkom zdravlju, muška odjeća bitno mijenja unutrašnju prirodu žene, te time narušava Božje ustrojstvo.

Premda postoje razlike među kršćšanima, promišljanje učesnika o ženi u Pravoslavlju, u biti je univerzalno kršćansko. Mnogim zamkama koje prijete, žena se može oduprijeti iskrenim i predanim duhovnim životom, težeći da u svakom trenutku bude obasjana Kristovim svjetlom.

«Proslava Vaskrsa počinje ponoćnim bogosluženjima u svim hrišćanskim crkvama, a potom svečanim jutarnjim liturgijama na kojima se uz molitvu i čitanje Jevanđelja objavljuje najveća radost hrišćanskog sveta. Prva molitva služi se pred zatvorenim vratima hramova koja se otvaraju tačno u ponoć kada se prvi put posle Dana žalosti, Velikog petka i Velike subote, u znak radosti Vaskresenja oglašavaju prva zvona. Vaskršnjim obredima prethodi unošenje plaštanice sa Hristovog groba, koja je na Veliki petak izneta pred oltar i koju vernici celivaju u dane najveće hrišćanske žalosti. Vaskršnje slavlje je za vernike kraj Velikog posta, a prvi mrsni zalogaji su vaskršnja jaja koja, se prema drevnom običaju, farbaju u crveno kao simbol prolivene krvi Hristove. Jaje je simbol obnavljanja prirode i života znači radost i za one koji ga daju i koji ga primaju.» (Alenka Nikolić)

© reformacija.net