Aurelije Augustin rodio se 354. godine u sjevernoafričkom gradu Tagasti (danas Souk-Ahras u Alžiru). Bio je vrlo darovito dijete i obitelj je odlučila uložiti u njegovo obrazovanje. Bio je poslan u Novu Kartagu, tada jedan od najvećih gradova Rimskog Carstva. Mladi se Augustin posebno zainteresirao za filozofiju, čitajući djela slavnih filozofa klasičnog svijeta.

Augustinova majka Monika bila je pobožna kršćanka, ali ne i njegov otac. Monika je pokušavala svom sinu približiti kršćanstvo, ali Augustin u svojim mladim godinama nije pokazivao veći interes. U velikom gradu se mladi Augustin susreo s maniheizmom, mješavinom filozofije i religije. Pripadnici te mistične sekte su vjerovali kako se dva univerzalna načela, Dobro i Zlo, bore za prevlast nad svemirom.

Augustin napušta Novu Kartagu i odlazi u Milano gdje na sveučilištu predaje retoriku, ključnu vještinu za svakoga tko je želio ostvariti karijeru u javnom životu Rimskog Carstva. Bio je to dobar početak karijere za mladog Augustina koji je punu obećavao. Augustin se počeo polako udaljavati od maniheizma te je počeo proučavati učenje Plotina (205.-270.), osnivača neoplatonizma. Ipak Augustinova karijera u Milanu krenula je u krivom smjeru. Napustio je mjesto predavača retorike te je počeo živjeti život mladog patricija bez obveza, dekadentno i lijeno.

Obraćenje i služba

Međutim, u Milanu je počeo čitati Bibliju. Napisao je u svojem epohalnom djelu „Ispovijedi“ kako je u jednom milanskom vrtu čuo dječji glas koji ga je potaknuo da uzme Bibliju i pročita stih, iz Poslanice Rimljanima 13,13. Nakon dvije godine u Milanu Augustin se 386. vraća u rodnu Tagastu. Imao je tada 31 godinu i sa sobom na obiteljsko imanje dovodi i svog sina Adeodatusa kojeg mu je ostavila njegova dugogodišnja ljubavnica. Na imanju živi vrlo povučeno, promišlja o vjeri na koju se preobratio i odgaja svog sina. Adeodatus umire u mladoj dobi i Augustin s 36 godina postaje svećenik u obalnom afričkom gradu Hippo. 395. ili 396. postavljen je za biskupa u istom gradu gdje ostaje do kraja života.

U njegovom životu i nakon zaređivanja nije nedostajalo kontroverzi. Augustinova retorička vještina ujedinjena s propovjedničkom misijom uplela ga je u mnoge debate sa sektama tadašnjeg vremena koje su bile označene kao shizmatične. Augustin se prvo usmjerio protiv maniheizma. Pisao je knjigu za knjigom (390.-410.) napadajući maniheizam i bio je potpuno zaokupljen time da kršćanstvo učini dominantnom religijom u Sjevernoj Africi. Suočen s polaganim raspadom Rimskog Carstva, koje je pucalo po šavovima, razvio je koncept Crkve kao božanske države koja je odvojena od materijalne ljudske države. Upravo je ta misao koju je razvio u svojoj knjizi „O državi Božjoj“ duboko utjecala na srednjovjekovni kršćanski svijet jer je božanska država bila identificirana sa crkvom, zajednicom koja štuje Boga. Prema Augustinu, načelo svjetske povijesti je da se te dvije države bore za prevlast i da se borba nastavlja do kraja vremena. Ljudska država  je materijalna, osjetilna i okrenuta prema dolje, dok je božanska država duhovna i okrenuta uvis prema Stvoritelju svih stvari.

Još se jedna sekta našla se u nemilosti rimskih careva. Bio je to donatizam. Augustin i biskup Nove Kartage, Aurelije, pokrenuli su neumornu kampanju protiv donatizma. Kampanja je završena javnom debatom 411. u Novoj Kartagi u kojoj je sudjelovalo stotine biskupa s obje strane, pobjedu je odnijela Augustinova strana. Zadnja velika polemika u koju se Augustin upleo bila je protiv pelagijanizma, učenja putujućeg propovjednika Pelagija.

Protestanti, posebno kalvini naglašavaju kako je Augustin teološki otac reformacije s obzirom na njegovo učenje o spasenju i božanskoj milosti. Kalvini posebno podržavaju Augustinovo učenje s obzirom na nauk o predestinaciji. Bog je odabrao one koji će biti spašeni, njihovo je spasenje predodređeno od vječnosti. Bog je odabrao po svojoj milosti, a čovjek u tome nema zasluge. Augustin je govorio da svatko može biti spašen, ali Bog zna tko će biti spašen, a tko neće. To predstavlja savršeno Božje znanje.

Augustin umire 430. godine u gradu Hippo koji je tada bio pod vandalskom opsadom. Vandali su nezaustavljivo nadirali u Sjevernu Afriku koju će uskoro i osvojiti te držati sve do novih osvajanja careva Istočnog Rimskog Carstva za stoljeće i pol. Augustinov ogromni opus uspio je preživjeti ova burna zbivanja jer su se njegovi sljedbenici prema predaji sklonili zajedno s njegovim knjigama na Sardiniju. (MP)

© reformacija.net