Biblija i duhovnost

Psalam 23.

“Bog je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni. Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim. Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva. Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga. U domu Gospodnjem ću prebivati kroz dane mnoge.”

Ovo je jedan od najljepših i najpoznatijih psalama. Čitajući ga, na neki način možemo osjetiti sigurnost i pouzdanje koje David ovdje izriče; i te njegove riječi nas umire i ojačaju.

No najveći utjecaj u cijelom psalmu ima ta jedna rečenica: «Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.»

Zar ne bi bilo divno to reći našem Gospodu? Ali stvarnost često drukčije izgleda – plašimo se mnogo toga. Nezaposlenost raste, a sve poskupljuje i bojimo se da nećemo imati dovoljno za život. Zabrinuti smo ne samo za sebe nego i za nama bliske osobe. Bojimo se što nam budućnost nosi. No i u najgoroj situaciji trebamo imati to pouzdanje da Bog sve to može preokrenuti na dobro, jer to je što se zapravo događa tijekom cijelog našeg života. Kada god pomislimo na neka bolna vremena iz prošlosti, možemo vidjeti kako nas je sve to oblikovalo; naučilo nečemu; dovelo do toga da smo danas ovdje gdje jesmo i kakvi jesmo. Iz svega smo izašli jači i mudriji i, mogli bismo reći, ponizniji. Bog nam ne daje više nego što možemo podnijeti – a sve naše terete nam on sam pomaže nositi.

Prisjetimo se priče koja tako divno govori o pomoći koju imamo u našemu Gospodu.

«Jedan je čovjek sanjao kako hoda sa Gospodinom duž plažu.
Na nebu su se prikazivale scene iz njegovog života i u svakoj sceni je primijetio dva para otisaka stopala u pijesku: jedan par otisaka je pripadao njemu a drugi Gospodinu.

Nakon nekog vremena, kad se osvrnuo na one otiske u pijesku, primijetio je kako je mnogo puta na svom životnom putu zapravo postojao samo jedan par otisaka. Shvatio je kako se to uvijek događalo kad mu je bilo najteže u životu.

To ga je mučilo pa je upitao Gospodina: ‘Gospodine, jednom si rekao ćeš uvijek biti uz mene. Ali primijetio sam samo jedan par otisaka stopala u najtežem periodu svog života. Zašto si me ostavio onda kad sam te najviše trebao.’

Gospodin odgovori: -’ Moje drago dijete, ja te volim i nikada te ne bih ostavio. U onim najtežim trenucima tvog života, kad si vidio samo jedan par otisaka stopala, to je bilo onda kad sam te JA nosio.”‘

Upravo tako, kada mi sami više ne možemo dalje, to je kada nas Bog podiže. Apostol Pavao piše: «Ta naučen sam u svakoj prigodi biti zadovoljan. Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača!»

Trebamo se pouzdati u Božju providnost i biti svjesni kako pripadamo Bogu koji se brine o nama. Apostol Pavao je bio zadovoljan u svim okolnostima, jer je znao da što god da mu se desi, on pripada Bogu koji može sve «okrenuti na dobro onih koji ga ljube, onih koji su odlukom njegovom pozvani.» (AL)

Molitva: Gospode Bože podaj nam vjeru koja će ustrajno hoditi po svim stazama života, te spremnost i predanost da ustrajemo na putu spasenja. To molimo po Kristu Isusu Gospodinu našemu. Amen!

© reformacija.net

Rasprava

Komentari su zatvoreni.

arhiva

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.