Naučavanje je Reformirane crkve izraženo u više temeljnih dokumenata i vjerovanja. Ta vjerovanja, vjeroispovijedi i zaključci su mjerodavni za određivanje nauka Reformirane crkve, no ipak treba uočiti sljedeće.

Za reformirane teologe Sveto pismo je vrhovni autoritet nauke, morala, prakse i bogoštovlja crkve. Biblija je Božja riječ i Objava Boga čovjeku. Kroz Sveto pismo upoznajemo Istinu te činjenice koje je Bog htio obznaniti. Kroz Bibliju se upoznaje Bog onoliko koliko se htio objaviti u svojoj riječi, ta je objava konačna, dostatna za spasenje i razumijevanje Svemogućega. Kroz tu Objavu dobivamo cjelovitu sliku o Bogu, planu i putu spasenja, novom i vječnom životu. Tamo gdje Biblija jasno naučava od toga se ne odstupa, nejasna i granična pitanja se promatraju kroz nauk koji je jasno izražen u Bibliji, ono o čemu Pismo ne govori i reformirana teologija «šuti» i ne bavi se nagađanjima.

Ipak, nije dovoljno reći kako se reformirana teologija temelji samo na Svetom pismu jer to ne pojašnjava stav i sustav te teologije. Uporište je i vrhovni autoritet reformirane teologije Sveto pismo interpretirano kroz tradicionalna i opće prihvaćena vjerovanja kršćanstva i Reformirane crkve. Dajemo kratak popis najznačajnijih vjerovanja koja služe kao mjerilo za interpretaciju i definiranje reformirane teologije.

Neka od ranokršćanskih vjerovanja: Apostolsko, Nicejsko-Carigradsko (325. i 381po.Kr.), «Quicumque vult»: Atanazijsko vjerovanje (500.po.Kr.), Kalcedonsko (451po.Kr.).

Reformirana vjerovanja: Heilderbeški katekizam (1563.g.), II. Helvetsko vjeroispovijedanje (1566.g.), su dva najznačajnija dokumenta koji uobličavanju reformiranu teologiju te su opće prihvaćena i priznata od svih Reformiranih-prezbiterijanski sinoda i crkava. Njima treba pridodati i grandiozno teološko djelo Jean Calvina, Instrukcije kršćanske religije, 1559. koje je zamišljeno kao uvod u teologiju te predstavlja sustavno i najbolje izražen nauk reformirane teologije. Pored navedenog značajna su i druga vjeroispovijedanja i dokumenti; Belgijsko vjerovanje (1561g.), Kanon sinode u Dortu (1619.g.), Westministersko vjeroispovijedanje (1646.g.); Duži i Kraći katekizam (1649.), Francusko vjeroispovijedanje (1559.g.), Valdeško vjeroispovijedanje (1120. i 1544.g.), Škotsko vjeroispovijedanje (1560.g.).

Navedeni dokumenti predstavljaju uporište za definiranje, oblikovanje i razvijanje reformirane nauke, prakse i pobožnosti.

Treba napomenuti da je reformirana – kalvinska teologija i eklezijalna praksa identična prezbiterijanskoj, najbliža evangeličkoj – luteranskoj i djelomično anglikanskoj – episkopalnoj. Evangelička i reformirana teologija i crkvena praksa je usuglasila stavove i postigla jedinstvo u različitosti po spornim pitanjima. Proces suradnje trajao je stoljećima, praktično od druge generacije reformatora, na nekim mjestima intenzivno, a drugima manje.

Dokumentima, kao što je Leuenberški konkordij iz 1973; različitost stavova i teoloških pogleda, pastoralne službe, eklezijalni ustroji, uzajamno se prepoznaju i priznaju bez želje za konverzijom bilo koje strane. Reformirana i evangelička teologija i pozitivne prakse tih crkava daju primjer istinske ekumenske i kršćanske suradnje, i poticaj drugim kršćanima kako provoditi nauk o jedinstvu u život. Svjetska zajednica Reformiranih crkava (SZRC-WCRC) i Svjetska luteranska federacija (SLF-WLF) vode intenzivne pregovore o stvaranju krovne organizacije Reformirane i Evangeličke crkve čije se ostvarenje može očekivati u doglednoj budućnosti. (B.B.)

©  reformacija.net