R e f o r m a c i j a

«Reklo ti se, čovječe, što je dobro, što Gospodin ište od tebe: Samo da činiš što je pravo, da ljubiš, da u poniznosti hodiš sa svojim Bogom.» Mihej 6,8

Svaki od nas živi svoj vlastiti život. Svaki od nas Boga susretne u drugim okolnostima u drugim situacijama. Netko na vrhuncu svoje snage, drugi u vrijeme teške krize. Netko misli da za Boga nema mjesta u njegovom životu, ali i on živi od onoga što dobiva. Netko doživi susret sa Bogom u noćnoj tišini i samoći, drugi u društvu vjernika. Netko nakon dugog traženja, a netko neočekivano i neplanski. Naš put k Bogu i vjeri je uvijek jedinstven i originalan.

Može li čovjek, kako bi povjerovao Bogu, i sam nešto učiniti? Ili nam preostaje čekati dok vjera ne dođe sama? Vjera u Boga je uvijek dar, ali i čovjek može učiniti ususret Bogu nekoliko koraka.

Prije svega čovjek ne bi smio zamišljati, da je kršćanska vjera naprosto stav čvrstog uvjerenja, a što bi se moglo nazvat sigurnost. Mnogi ljudi, koji su došli posjetiti Bogoštovlje u crkvu, imaju dojam da je ljudima oko njih sve jasno i da u ništa ne sumnjaju, a sve što čuju nepokolebljivo vjeruju. No nije to tako. I nakon mnogo godina kršćanin je neprestano na početku i stalno si postavlja  mnoga neprimjerena pitanja. Da ne postavlja takva pitanja, bio bi to fanatizam, a ne vjera.

Vjera je upravo zato vjera što dozvoljava propitivanje pa čak nesigurnost. Kršćanska vjera nije čvrst stav misli, kad čovjek ni u što ne sumnja i hrabro ide za svojim ciljem. Moramo, na svoj način, svaki dan ponovno povjerovati. Može nam za to biti oslonac prijašnje iskustvo, ali je vjera u Boga u svakoj situaciji nešto drugo, nešto novo, neprirodno, nešto što još nije doživljeno. Samo je Bog sigurnost. Ali  u nama je velika nesigurnost i slabost, koju ne smijemo skrivati.

Događa se da netko o vjeri u Boga ozbiljno razmišlja, ali čeka nekakav impuls. Možda želi doživjeti nekakvo čudo. Drugi opet čeka da ga netko uvjeri. Mnogi ljudi si unaprijed odrede uvjet  kojem bi mogli povjerovati. Ali ovakav put uglavnom ne vodi do vjere. Ako čovjek, o vjeri, ima svoju fiksnu predodžbu da mu se to ostvari, može čekati cijeli život. U biblijsku vjeru moguće je ući tiho i pokorno, takoreći korak po korak. Pročitaj Više…

«Isus pogleda naokolo i reče učenicima svojim: “Kako je teško bogatima ući u kraljevstvo Božje!” Učenici se uplašiše od riječi njegovih. A Isus im opetova: “Djeco, kako je teško onima, koji se uzdaju u imanje i dobro, ući u kraljevstvo Božje! Lakše deva ide kroz iglene uši, negoli bogataš u kraljevstvo Božje.” Sada se oni još više uplašiše i rekoše jedan drugome: “Tlo se onda može spasiti?” Isus pogleda na njih i reče: “U ljudi je nemoguće, ali ne u Boga; jer je u Boga sve moguće.” Marko 10, 23-27

U desetom poglavlju Evanđelja po Marku opisan je susret koji je Isus Krist imao sa jednim bogatašem.

Bilo je to na njegovom konačnom putovanju prema Jeruzalemu. Negdje na području Judeje u blizini rijeke Jordan pristupio mu je bogati mladić te započinje razgovor o važnim pitanjima života. Vrlo brzo se može zaključiti kako je bogataš živio moralno besprijekornim životom. Sve odredbe iz Deklaloga koje su povezane sa čovjekoljubljem on je održavao besprijekorno. Njegov je moral bio savršen pa je sve izgledalo kao da ima osiguran put u vječnost. Ta se čistoća života dopala Isusu! Ali postavlja mu jedan zahtjev koji bi se mogao ovako opisati: sve svoje bogatstvo prodaj i podjeli siromašnima pa onda budi moj sljedbenik. Nakon toga zahtjeva završava razgovor, a mladić odlazi jer je imao veliko bogatstvo kojega se nije htio odreći.

Rasprava i pouka koja je nakon toga uslijedila izazvati će mnoge kontroverze, kako među učenicima tog vremena, tako među mnogima sve do danas. Naime na temelju Isusovih riječi: “Kako je teško uči bogatima u Božje kraljevstvo!”, mnogi su zaključili kako su svi bogataši osuđeni na propast, a vječnost osigurana samo siromašnima. Zbog toga su se mnogi odricali prolaznoga, ne bi li na taj način dobili ono što je vječno i neprolazno. Svatko ima pravo raditi sa svojinom što mu je volja, a nitko tuđe ne smije niti poželjeti, a kamoli uzeti! Potrebno je ipak uočiti da se ne govori o tomu kako je raj rezerviran samo za one koji nemaju materijalno. Nego za one koji nemaju ono što je potrebno; a to je iskrena, predana i stvarna vjera u Boga!

Pročitaj Više…

Kada se govori o pobožnosti onda se podrazumijeva oblik vjerskog promišljanja, života i djelovanja koji je utemeljen na Svetomu pismu i prakticiranju vjere.

Ovakav je oblik pobožnosti postojao tijekom cjelokupne povijesti kršćanstva, ali se posebno počeo poticati i prakticirati s pojavom reformacije. Zbog toga su neki krivo zaključili kako je ovaj oblik duhovnosti povezan isključivo sa reformatorskom religioznošću te prije nije postojao. Iz povijesnih izvora saznajemo kako je već u prvoj Crkvi prakticirano iščitavanje i promišljanje Svetoga pisma u sklopu Bogoštovlja što se je zadržalo tijekom cijele povijesti kršćanstva, a zaključci su postajali temelj pobožnosti i svjetonazora. Pročitaj Više…